Monday, March 16, 2015

Dnevnik Borislava Pekića Komentari III- III deo 1957

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA

Komentari Simfonije eroice III-III deo 1957. 

#87) Doduše ja se nadam da će mi mnoge stvari postati jasne dok pišem ove komentare. Za sada ova ili ona istina još se uvek pokazuje kao munja koja zasenjuje i zadržava se u duši duže od sebe jedino kao oštar bol.

#88) Danas je nastupila izvesna kriza: bio sam se odlučio da se držim izvesnog reda, koji je uobičajen kod izlaganja principa. Ali ustanovih da su moji principi izvedeni neposredno iz moje protekle nužnosti i ne pamte tekuću, osim kao jednu dvostrukost postojanja, niti jamče za sutrašnju osim kao za tu istu dvostrukost. Zato ću jednostavno indukovati sebe iz činjenica svoje trenutne nužnosti.

#89) Moja je tema kakofonija slučajno zapodenutih zvukova.

 #90) Zašto sam se odlučio da roman pišem prema stavovima Beethovenove „Simfonije eroice“?

Najpre muzika je od svih umetnosti jedini neposredan izraz neraspoloženja, te se neposredno obraća neraspoloženju, da je ovo sasluša i njome bude opaženo.

 Zatim: Muzika je neraspoloženje u svojoj umetničkoj (dakle agoničnoj, samrtničkoj) nužnosti. 

 #91) Ukoliko je bilo koja druga umetnost bliža zvuku a dalja od slike, utoliko je ona neposrednija. Plastične su umetnosti pre svega veštine, koje se odnose na jednu spirituelnu obradu materije; samo je muzika čista obrada duha.

 #92) Pesništvo se zato nalazi na izvesnoj raskrsnici između duha i materije. Ono je hibridan lik neraspoloženja u kome kao na Janusovoj glavi materija i duh imaju svaki svoje lice: materija je naličje duha i duh naličje materije.

 #93) Vrednost književnosti kao jednog izraza neraspoloženja. Ono što prozi daje izvesnu prednost nad ostalim veštinama je baš inkoherentnost njenog izražajnog dijapazona: književnost nema čistog sredstva koje bi poticalo iz prirode njenog nadahnuća; svoja sredstva pozajmljuje proza od ostalih umetnosti: od muzike zvuk, od slikarstva boju, od skulpture oblik. Reč nije sredstvo: reč je samo sredstvo sredstva: prava sredstva su slike, boje, mirisi, zvukovi i oblici.

U tom svojstvu slabost je i snaga proze kao izraza. Jer trojstvo njenog oruđa ne utrostručava snagu izraza: slika ume da padne preko zvuka, zvuk da poremeti oblike, i oblici da zatvore sliku.

#94) Još u S. M razmišljah o prozi koja bi u najvećem mogućem stepenu imitirala (izjednačujući se sa predmetom podražavanja) muzičke neposrednosti. Takva bi proza nesumnjivo morala da ima muzičke odlike, ali ne u melodijskom, nego u onom suštinskom: inutrašnjem smislu.

Bila bi to proza koja bi svojim neraspoloženjima bila bliska nužnosti (sudbini), a svojim idejama (refleksijama) njihovoj slobodi. Bila bi to proza koja bi nastojala da se ima prema neraspoloženjima isto onako simetrično kao što uspeva velikoj muzici. Oslanjala bi se na misao kao slobodu onog neraspoloženja koga bi dočaravala zvukom.

Doduše u S. M. više sam bio zaokupljen banalnom stranom tog problema: melodičnom prozom. (Prozom koja bi delovala kao muzika, ali koja ne bi bila u prozu prevedena muzika.)

 Ovde se međutim ne radi o tome da proza dobije melodiju, nego da melodija jednog neraspoloženja nađe svoju prozu (svoj rečnik, svoju sintaksu).

#95) Tragao sam. S obzirom na ideju borbe između mog sudbinskog opstanka i mog prometejskog bića, morao sam da nađem muzičko delo koje ovu ideju ima za temu. Našao sam ta dela u Beethovenovim simfonijama „Trećoj“ („Eroici“) i „Petoj“. martin_luther_by_cranach
 #96) Ove simfonije nisu uzete jedino kao prosta kompoziciona shema, nego kao čista srž romana, njegova sentimentna materija, ono od neposrednog neraspoloženja što se može artikulisati.

#97) Prometejsku temu imao sam u Simfoniji eroici = ideja slobode. Sudbinsku temu imao sam u Trećoj = ideja nužnosti.

#98) Treća protiv Pete = ideja slobode protivu neraspoloženja nužnosti.


 #99) Sa jedne objektivne tačke gledišta nisam mogao u tehničkom izvođenju kompozicije da dam prednost ni jednoj ni drugoj - ni Trećoj ni Petoj - ali sam jednu ipak morao da uzmem kao osnovnu: pošto je moja namera bila da saučestvujem u toj borbi prometejskog protivu fatalnog duha sveta, i pošto je osnovni akcenat teme ipak na heroizmu koga sudbinski motivi imaju da prate kao daleka tutnjava neizbežnosti opredelio sam se za Eroicu. Treća bi joj bila samo muzička pozadina: drugi pol u jednoj proznoj perspektivi.

#100) Na koji bi se način kompoziciono ova pozadina (koja stvarno i nije pozadina, jer je prisutna u samim opstancima heroja) izvela, ostaće da se još utvrdi. Za sada imam neke veoma opasne i smele ideje u tom pogledu. Da bih se uverio u njihovu vrednost potrebno je da nabavim gramofonske ploče Treće i Pete. (Jedna sinhronizacija?)

#101) Simfonija eroica
 I deo: Allegro con brio
II deo: Marchia funebre: addagio assai
 III deo: Scherzo
IV deo: Finale: allegro molto.

#102) Simfonija eroica je kraljevska simfonija, dramatizacija heroja, grandiozna epopeja prometejskog duha prikovanog za stenu sudbine; ona je muzički roman o titanskoj borbi za slobodu jednog okovanog mučenika, i o njegovim unutrašnjim pobedama ispod sumorne slike spoljneg poraza. Ona je stoga nesumnjivo najpogodnija da na sebi kao sentimentnoj materiji zasnuje temu romana.

...#103) Allegro con brio. Borba počinje već u prvom delu: motiv volje biva presretan motivima osenčenim strašću, motivima koji su antiherojski, i sudbinski po svom poreklu. Heroji imaju još da se bore na steni sudbine na kojoj su prikovani. Da pobeda stvarno nije izvojevana, uprkos povremenim pobedničkim egzaltacijama, svedoči drugi deo:  

Marchia funebre, adagio assai gde tema poraženog prigušuje kratkotrajne zvuke pobede. Drugi je deo paklen u svom značenju: on ne daje nade. Ali izvesne su pobede ipak izvojevane i na tom dvojstvu sumnje i izvesnosti, straha i neustrašivosti, raja i pakla izgrađena je komična igra trećeg dela: scherzo. (Ovaj je deo od naročite važnosti za mene.)

Poslednji četvrti deo: finale: allegro molto predstavlja stvarnost, potpunu ravnodušnost stvarnog života i prema herojima i prema sudbini, odvijanje toga života po sopstvenim neobjašnjivim kolotečinama. Borba je završena – pat pozicijom. Borba i nije završena u pravom smislu te reči. Ona se nastavlja i herojski motivi Treće imaju u finalu svoj eho u sudbinskim motivima Pete.

No comments: