Tuesday, May 13, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 15. avgust 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

15. avgust 1955. (nastavak) 

Razgovara sa ( ) o Sv. Pavlu! Voleo bih jedan spontan sastanak sa njim. Renegati uvek imaju da opravdaju svoj postupak. Zato se od njih najviše doznaje. Ko je mogao dati najbolja obaveštenja o kamenovanju arhiđakona Stefana do Savle koji je izvršiocima čuvao haljine?

„(...) Buržoazija će pružiti još mnogo manje otpora no nekadašnja aristokratija, jer staro plemstvo, čak i bez obzira na svoju bednu nemoć, na svoju mlitavost izazvanu razuzdanim životom, na svoju pokvarenost izazvanu dodvoravanjem, ipak je bilo nadahnuto izvesnim puen d'honeur-om, kojeg nema kod naše buržoazije. (...)“ 
(Heinrich Heine) 

Upravo taj potpuni nedostatak „puen d'honeur“-a, to superiorno odbacivanje časti kao neracionalnog osećanja, je svojstvo kojim se ponosi jedan razuman burger. Poslovne obaveze ne podležu jemstvu časti nego interesa. Čast je jedna staromodna zabava dokonih plemića, koju zaposleni buržoa ne sme da ima, i koja je nestala zajedno sa kadrilima Rameaua i kratkim pantalonama aristokrata.

Ne, Heine, nimalo ne pocenjuje ličnu snagu jednog buržuja u otporu koga će on dati proleterskoj revoluciji. On jedino potcenjuje sredstva, bezlična sredstva koja tome buržuju stoje na raspolaganju. U tim sredstvima je i razlog otpora. Kada njih ne bi bilo, uništiti jednu demokratsko-buržujsku državu koja bi za svoju odbranu imala jedino karakterna svojstva građana, bilo bi lakše nego napisati istoriju tog poduhvata.

Zar je materinska ljubav pre hiljadu godina toliko dobila u snazi, da jedna buržujka više ne može da kaže svom sinu: „Sa štitom ili na njemu?“ Zar je Kornelija Grasi manje volela svoju decu od moje majke? Zar je život za hiljadu godina toliko dobio važnosti, da nijedno sredstvo u njegovu odbranu nije zabranjeno? Zar više nema ruke koja bi se za istinu sama stavila u plamen?

Zar je kukavni život jednog kasapina iz predgrađa vrednije od Neyovog, koji samo u toku jedne bitke izmenja više konja ispod sebe, nego što jedan buržuj ima misli u toku čitavog života? Zar je smrt postostručila svoju nepopavljivost, kada je se danas plašimo sto puta više nego juče?
x
„(...) Između njega i ostalih romantičara oštru graničnu liniju povlači i to što je on“ Balzac „nenadmašno realistički prikazao neizbežan pad svojih nesavremenih junaka, njihov neizbežan poraz u borbi protiv njihovog doba i njihovo udaljavanje ili tačnije: njihovo uklanjanje iz života. (...)“ 
(Polemika između Balzaca i Stendhala - György Lukács) 

Eto otprilike to želim da postignem sa Njegovan-Turjaškima! Mora se priznati da su iako jednostrano, iako dogmatski, iako bez finijeg razumevanja za umetnički postupak, i sa snažnijim osećanjem doba nego čoveka, marksistički kritičari od vremena Marxovih i Engelsovih komentara Ljudske komedije na jedan studiozan način uspeli da opišu m e h a n i z a m društvenih odnosa u Balzacovim romanima.


Ono što je promaklo impresionističkoj, pa čak i racionalističkoj kritici, nije očevidno moglo da ne bude zapaženo od jedne ekonomističke. (Izraz nije sasvim pogođen i upotrebljavam ga samo da izrazim onu stalnu vezu, koja je spajala marksističke estetičare sa odejom prevlasti načina proizvodnje.) Lukácsev esej, napisan povodom izmene kritika između Balzaca i Stendhala, simptomatično je ekonomistički u gornjem smislu.

Ne može se osporiti da ovakva analiza, iako je lišena svakog estetskog osećanja, iako bi joj najbolje odgovarao naslov: „Studija društveno ekonomskih odnosa za vreme Restauracije i Julske monarhije povodom Ljudske komedije“, otkriva čitav jedan svet relacija za koji je građanska kritika bila slepa. Svoje najdublje, u ekonomističkom smislu, kritike dali su marksisti na radovima Velikih Realista XIX veka (Balzac, Stendhal, Tolstoj).

Za moderni realizam - ja insistiram na ovom izrazu - oni su jednako neuviđavni i slepi kao što je to bila građanska kritika prema Zolai. I sada dolazimo do zaključka da njihovo poricanje moderne nije literarno, nego društveno neshvatanje.

Hoću da kažem, da nerazumevanje koje jedan marksistički kritičar pokazuje prema Gideu (ako za trenutak apstrahujemo bes zbog Povratka iz SSSRa ) ili prema Sartreu (ako apstrahujemo njegovu aktivnost povodom raznih proboljševičkih mirovnih kongresa), najzad prema čitavoj literaturi dvadesetog veka, sa izuzetkom možda nekih Mannovih tekstova,

predstavlja zapravo nikako jedino nerazumevanje Gideove, Sartreove, Faulknerove, Passosove ili Kafkine literature, nego totalno nerazumevanje XIX veka, jednu paradoksalnu nesposobnost koja je čudna, kada se ima u vidu da istorizam dijalektičkog materijalizma uopšte, i činjenicu da su baš oni često vrlo minuciozno i sa uspehom odlazili kritički u prošlost.

Za zanatsku stranu oni nikad nisu imali ni najminimalnijeg osećanja. O kompoziciji oni još uvek misle šablonski, i nikad nisu uspeli da odu dalje od „teorije poglavlja“. O muzici proze znaju otprilike onoliko koliko urođenik sa ostrva Bornea o Beethovenu. Karakterologija im je potpuno sahranjena u „teoriji tipova“. Shvatanje plastičnosti nesnosno površno.

(Nije ni čudno onda što Zv. D. impresionira manir izvesnih ruskih pisaca da, uostalom to čini i Faulkner, govornim nedostatkom ili posebnim sintaktičkim oblikom lajtmotivskog karaktera boje svoje junake.) Načelni stav, posebno s obzirom na pokušaje da se realizam oplemeni humanističkim romantizmom (Gorki ) do zla boga je konfuzan i naivan. Poznavanje duše svedeno na „dekadenciju buržoaske kulture“.

(Stav prema čitavoj Modernoj mogao bi se sažeti u tom mišljenju.) floberovski problemi jezika savršeno strani. Smisao za pojedinosti nepoznat. (Kao da se to njihovo „tipsko“ ne objavljuje u najsitnijoj pojedinosti jednog visceralnog pokreta, a ne samo spolja u odnosima.) Čulna osetljivost - zakržljala. Ansien režim svetske književnosti bio je za marksiste oduvek XIX vek.

Osećam zadovoljstvo da utvrdim kako je, tako budna za sve revolucije, marksistička kritika prespavala umetničku. Kao da se posle Kafke, Sartrea, Faulknera i Hemingwaya može napisati jedna Beatrisa, Ljiljan u Dolu, a da se ne ispadne smešan i promašen. Strast koju proleterijat oseća prema herojima, od iste je vrste kao i zanos jakobinaca prema Velikim Rimljanima. To je herojsko, pubertetsko doba jedne klase.

Neka me izvine marksisti, ali to je rezultat prelaska privatne svojine u ruke jako centralizovane države. Državi trebaju heroji. Sitnom posedu, mir prosečnosti. Veliki feudalni posed je sa istim žarom bio zaljubljen u veličine. Da su dosledni svom istorijskom materijalizmu, marksisti ne bi smeli da previde poreklo svog afiniteta prema romantizmu. Cela njihova kritika je jedan kontunuiran pokušaj da se taj romantizam obnovi i prilagodi ekspanzionističkim ciljevima svetske komunističke dominacije.

To što je on humanistički, to leži više u prirodi romantizma kao takvog, nego u vrlinama komunista. Kad jedan Čapek stvara grandioznu figuru „majke“ - to je jednostavno politički poziv svim majkama; kad jedan David slika Sabinjanke - to je politički poziv svim ženama. Klim Samgin nije heroj, on je tek običan inteligent. I noga koja ga na kraju udara u stražnjicu, nije samo noga društvene revolucije, nego i noga marksističke literarne kritike, koja sa njim izbacuje prosečno iz umetnosti.

Namesto toga, Gerasimov slika najgroznije mazarije u herojskom stilu (Ikarus, Kolhoskinje). Herojski lik sovjetske literature i prototip socijalističkog realizma nije samo Zoja Komsodemjanskaja , nego i mladi partijski entuzijast koji u jednoj od poslednjih sovjetskih drama, povećava prinos kukuruza u svom rejonu. Na prvi pogled izgleda da u ovom poslednjem primeru nema romantike.

Jer, odista, šta može biti herojsko u drami „kukuruza“. Međutim to je upravo nova proleterska crta koju sovjetska literatura unosi u stari romantizam. U toj se crti i vidi pravo poreklo tog neoromantizma. U „heroju kukuruza“ proleterijat je odao dužno poštovanje prevagi načina produkcije dobara nad ostalim faktorima istorijsko-društvenog razvitka.

Nema književnosti bez duhovnog revolta. Nema umetnosti bez političke opozicije vremenu. Nepristrasnost toliko hvaljenog Balzaca okrenula se protiv proletarijata. On će imati ili snažnu državu ili veliku književnost. Sredina ne postoji. x ( ) je za sada jedino zaborav. Iskreno želim da bude i jedno osećanje. Ne mogu živeti bez strasti.

No comments: