Thursday, May 08, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 13. avgust 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

13. avgust 1955. (nastavak) 

Hrišćanstvo kao i komunizam zavere su protiv duha, njihovo poreklo je u buntu siromaha, njihove nade okrenute budućnosti, njihove metode okrutne, a doktrine mistične. Obe religije raspolažu sredstvima koja obezbeđuju moć: fanatizmom svojih sledbenika i birokratskom organizacijom. Obe imaju svoj pakao koji jeste i svoj, svoj raj koji će biti. Obe svoje bogove, proroke, jevanđeliste, apostole, pape, apostate, jeretike i autodafe. Obe svoje Biblije.

I jedna i druga religija preti da popravi svet. Ono što je za prve Sudnji dan, za druge je Proleterska revolucija. Diktatura Boga nije nimalo zahvalnija od diktature proleterijata. Ali pošto su krstaški ratovi hrišćana prošli, a proletera imaju tek da slede, oprezan čovek opredeljuje se za prvo. Juče sam kupio Vozniknovenie Hristiansk literatur - Viper, u izdanju Akademije nauka SSSR, Moskva 1946. - čim smognem vremena pročitaću je, jer već sasvim dobro stojim sa ruskim jezikom.
x
Nalazim sledeće podatke u knjizi Srbija i Beograd od Požarevačkog do Beogradskog Mira (1718 - 1739.).

„(...) I Grci i pogrčeni Cincari su često zabeleženi samo imenom, a pored imena je dodato samo: GRK, kao bliža oznaka i zanimanje. (Obično: grčki trgovac). (...) Gde su zabeležena dva imena mi smo uzeli da je prvo ime, a drugo prezime. Tako su zabeleženi: Konstantin Atanas, Mihajlo Đorjde, Toma Georgije , Kirijak Jan , Andrija Jovan (danas Jovanović), Georg Kosta, Jovan Manuel, Konstantin Mihajlo, Ilija Hristifor . (...)“

Dalje: „(...) Ne mnogobrojni, ali svakako uticajniji bili su po varošima Cincari i Grci. Oni su sporadično bili zastupljeni po palankama, a naročito na „Carskom drumu“. O tome se mnogo podataka može naći u knjizi O Cincarima (...)“

„(...) Sveštenik u Stragarima doselio se 1712. iz Trudova u Starom Vlahu, kako drugi ljudi počeli ot onuda seliti se nužde radi turskije, v cesarsku stranu. (...)“

Ovde se misli verovatno na one iste razloge koje su Njegovane, Georgije, Jane, Golovane primorali da pred kaznenom ekspedicijom Ali paše Janjinskog ostave Moskopolje i Kruševo.

„(...) Pored Carske vojske i civilne uprave nalazila se u Srbiji i narodna vojska pod narodnim starešinama i narodnim oficirima. (...) Ali i među njima je bilo velikih nevaljalaca koji su narod plačkali zajedno sa državnim organima, kao na primer kapetani Stratimirović i Todor Prodanović . Ovaj je uspeo da se dodvori samom princu Evgeniju Savojskom, koji mu je poklonio jednu kuću u Beogradu . (...)“

Nadalje pisac kaže: „(...) On je sasvim brzo, već do 1723. uspeo da stekne lepo imanje. Jedan visok činovnik smatrao ga je za ’Bič zemlje’. Kapetanu Stratimiroviću, koji je uživao naročitu milost princa Aleksandra, poklonio je princ turske kuće, vodenice, vinograde, njive - skoro polovinu Valjevskog distrikta. (...)“

„(...) U stvari trgovina je bila u rukama Grka i Cincara, turskih podanika . Oni su na osnovu jedne klauzule ugovora o miru u Požarevcu za pravo trgovanja imali da plaćaju samo 3% od vrednosti uvezene robe, i to je bilo sve. Oni su držali u svojim rukama gotovo celokupnu trgovinu na veliko i malo.

Koliko su oni bili favorizirani Požarevačkim mirom vidi se iz ovih činjenica: pri izvozu robe iz Turske oni su plaćali 3 f, a pri uvozu na austrijsku 3 f. u Beću 2 f. dakle ukupno 8 f, dok su domaći trgovci plaćali u Beogradu 7 f. 30 k. u Varadinu i Budimu f. 2,30, a u Beču 10 do 20 f., tako da je konkurencija ovim „turskim trgovcima“ bila nemoguća.


Osim toga oni su mnogo uvozili, a sasvim malo izvozili. Nešto malo se popravila situacija u korist austrijskih trgovaca od 1731. (...) Izvoznici žita bili su Jevreji. (...) Trgovini su naročito škodili slaba bezbednost i rđave komunikacije. (...) Trgovini su takođe škodili monopoli. Naročito je tzv. Orijentalna kompanija nastojala da monopoliše svu trgovinu u Srbiji, i u tome je uspela . (...)“

 „(...) Činovništvo administracije i komorski činovnici izdržavani su iz drugih izvora: desetka, harača od Cigana i španskih Jevreja, taksa za toleranciju koju su plaćali nemački Jevreji . (...)“

„(...) Već 1717. tražio je Jevrejin Aron Hiršl da mu se izda pod zakup monopol pečenja rakije. (...) Komorsko veće je ovu ponudu odbilo. 1721. podneli su takvu molbu za Beograd i celu zemlju Jevreji: Isak Mojzes, Sampson i Kapel Frenkl. (...) Iako je drugi Jevrejin Isak Enoh podneo povoljniju ponudu, koncesiju su ipak dobila prva trojica. (...)

Ista trojica želeli su da dobiju monopol varenja piva, ali u tome nisu uspeli. Koncesiju za varenje piva dobili su drugi Jevreji, braća Kepiš 1724. (...) Tada je u Beogradu bilo četiri pivare. Ali nisu samo oni jedini imali koncesiju, nego su je dobili i neki hrišćani, verovatno Nemci, pod povoljnijim uslovima. Braća Kepiš nisu mogli da odgovore obavezama, te su bankrotirali . (...)“

Ova afera može biti iskorišćena za osvetljavanje trgovačkih odnosa između Cincara i Jevreja. Premda istorijski nije tačno da su se Cincari naročito interesovali za monopol pića, ni da su u tom smislu konkurisali Jevrejima, ipak umetnički to može biti razumljivo čak i realistički. U tom slučaju morale bi nakon bankrotstva braće Kepiš pivare da preuzmu izvesne cincarske kuće, a ne država kao što se stvarno odigralo.

„(...) I „ciganski harač“ davan je u zakup. Od 1721. do 1724. držao ga je neki, biće Jermenin , Aleksandar Karačon. Verovatno jedan od članova kasnije plemićke porodice u Banatu. (...) isto tako da i „turski podanici“ - njih 167 - plaćaju porez. (...)“ (Iz predloga princa Alexandra Wurtenberškog koga je ovaj podneo 1721. vrhovnoj drzavnoj vlasti o mogućnostima podizanja prihoda iz Srbije sa 140 000 f. na 337 444 f.)

Svakako da je predlog komorskog savetnika Altera imao više ekonomskog smisla. Naročito je za mene interesantan onaj njegov deo u kome predlaže naseljavanje hrišćanskog stanovništva iz Turske, obzirom da bi to bila dobra prilika za veliki priliv Cincara. U tom smislu išle su i želje tadašnjih beogradskin cincarskih trgovaca.

„(...) Među prvim i veoma aktivan“, u zakupu poreze po distriktima, „bio je Todor Prodanović, koji je već 1723. uzeo u zakup desetak od vina, jaganjaca, pčela, svinja i kukuruza Požarevačkog, Ramskog i Resavskog distrikta za 4 000 f, a kasapnice u Požarevcu za 200 f. (...) Među hajdučkim oficirima koji su se bavili prikupljanjem poreza bio je kapetan Ilija Stratimirović, ljubimac guvernera Srbije princa Aleksandra.

On je u zajednici sa oberkapetanom kragujevačkim Stanišom Markovićem - zvanim Mlatišuma - uzeo pod zakup desetak u Jagodini, Kragujevcu i Rudniku za 1 500 f. Ovaj mu je desetak bio sporedan. Mnogo važniji mu je bio zakup desetka od arbanaške stoke. Arbanasi koji su napasali svoja ogromna stada ovaca do u blizinu Beograda plaćali su porez, zvani „Arbanaški desetak”.

(...) Ovaj zakup nije dobio Stratimirović po propisu, nego mu ga je „na svoju ruku“ dao lično princ Aleksandar, sa kojim je Stratimirović, verovatno, delio zaradu . (...)“

No comments: