Wednesday, May 28, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 1. septembar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA

1. septembar 1955. (nastavak)

„(...) Mi smo za demokratsku republiku kao za proleterijat nabolju formu države u kapitalizmu, ali mi ne smemo zaboraviti da je najamno ropstvo udes naroda i u najdemokratskijoj republici buržoazije. (...)“
(Lenjin, Drzava i Revolucija, str. 20) 

U svetlosti ovog nazora bila je izgrađivana manje više sva taktika Komunističkih partija Evrope između dva rata, sve do danas. Naravno misli se na one koje su radile u zemljama „nedemokratske“ forme uređenja. Čak i koketiranje Nennijevih socijalista sa levim hrižćanskim demokratima rezultat je ovog nazora. Komunisti su naravno svoje glasove dali Gronchiju .

Vetar u rezidenciji predsednika Italijanske republike dobio je umereno levi smer. Možda postoji želja da Italija revidira svoj stav prema NATO. U Francuskoj komunisti su sa priliično pokornosti sledili politiku Mendès Francea u eri Indokineskog sporazuma, premda je ovaj radikal jednako njihov neprijatelj kao i maršal Juin „siva eminencija Marokanskog puča“.

Preko Elbe stižu danomice predlozi g. Picka socijaldemokratima Zapadne Nemačke za zajedničku akciju. (Kako praktično završavaju ovi savezi pokazuje Februarski puč u Pragu, sudbina jugoslovenskih klauzula Jaltskog ugovora, situacija u kojoj se nalaze sitnoburžoaske partije kao „saputnici“ komunističke revolucije u Kini, itd.)

Kada je u svoje vreme g. Valas osnivao stranku, komunisti su bili prvi koji su, na njegov veliki strah, pružili ruku tom buržoaskom socijalisti. Demokratska republika je obzirom na blagost svojih pravnih propisa, socijalni smer kojim ide, parlamentarni sistem i česte krize političke prirode, zaista „najbolja forma države u kapitalizmu“ za proletarijat.

Analogo ustavnoj monarhiji, obliku koji je najviše odgovarao mladom Trećem staležu u pozno doba feudalizma. Ali je 10. avgust 1792. bio prirodan nastavak 14. jula 1789.! Deklaracija prava čoveka i građanina i Ustav od 1791. u tim okvirima kretale su se skromne političke nade buržoazije. Kralj se zakleo na ustav. Da li je to isto učinila buržoazija? Suvereni narod ima uvek prava da opozove svoju zakletvu.

On to i čini 10. avgusta 1793. Jakobinci šalju Capeta na giljotinu. Ovde se ne radi o nekakvom buržoaskom licemerstvu. Niko 1778. nije sa naročitom ozbiljnošću mislio na republiku osim, filosofijom i antičkom istorijom, zanesenih intelektualaca. Sporazum između naroda i kralja izražen prvim ustavom bio je iskren, barem sa strane naroda.

Međutim se pokazalo da se Revolucija ne može zauzdati pre nego što iscrpi svoje nužne forme. To nije u prirodi Vođa nego u prirodi revolucije. Ono što je u buržoaskoj revoluciji bilo spontano, u proleterskoj se već sprovodi sa naročitim planom. Taj „savez sa najnaprednijim krilom starog društva“ da bi se ono umorilo, i da bi se onda savez raskinuo i sva vlast došla u ruke organizovanog u klasu proleterijata - taj savez je planski izraz one neminovnosti koja je buržoaziju spontano vodila od kraljevsko-plemićskih prerogativa do nihovih glava. Istorija političkih odnosa u Rusiji od 1905. do 1917. to dokazuje.

„(...) Koju klasu treba da ugnjetava proleterijat?“ - pita Lenjin i odmah zatim odgovara: „Naravno samo eksploatatorsku klasu, buržoaziju! (...)“

No oduzimanjem sredstava za proizvodnju iz ruku buržoazije i njihovim nasilnim prelaskom u ruke proleterske države, dakle proleterijata (nasilje ovde ima oblik legalnih zakona) buržoazija prestaje da bude eksploatatorska klasa, pa nasilje više nije upravljeno na „nju kao na organizovanu celinu“ nego na gušenje njenog neorganizovanog otpora (misli se integralno organizovanog) koji će se manifestovati kako u oružanim zaverama, privrednoj sabotaži, propagandi, tako i u pojedinačnoj eksploataciji najrazličitijih formi.

Očevidno je da Sdoj predstavlja dosada najvišu formu tog otpora, što ne znači i najefikasniju. Ali kada jedan ćifta potkrada blagajnu narodnog dobra koja mu je poverena, iako on to ne čini politički svesno, nego egoistički svesno - to je takođe znatno opasnija forma otpora. Studentski pokušaj marša na Beograd je taj otpor. Slučaj Borić i stav Srpske akademije nauka prema Milanu Bogdanoviću je takođe taj otpor. Poznata sednica Advokatske komore - takođe.

Podrška, propagandna podrška Đilasu od strane buržoazije, panika stvorena nestašicom šećera, nezadovoljstvo sa stanjem električne energije, famozno pismo Antonija Todorovića Krleži (
Reč je o pismu pod nazivom „Pismo austrijskom feldvebelu Miroslavu Krleži”, objavljenom u časopisu Republika, aprila 1954. u kojem Todorović kritikuje napise Krležine iz 1919, 1920, 1921. i 1933, u kojima dosta ružno piše o Srbima.)

, Pijanci udu dijagonalno Slobodana Markovića i hiljade „sitnica“ te vrste, sve to nije ništa drugo nego stihijski otpor koji je od 1945. pokazivao jednu neravnomernu krivulju: opadao do 1948., rastao od 1948. do 1955. i sada kako se čini iznova počinje da opada.
„(...) Ona svoj posao radi metodično“ Marx misli na revoluciju. „Do 2. decembra 1815. - dana izvršenja državnog udara Luja Bonaparte, ona je izvršila polovinu svog pripremnog rada, sada ona završava drugu polovinu. U početku ona usavršava parlamentarnu vlast da bi je mogla oboriti. Sada kada je to postigla, ona usavršava izvršnu vlast, svodi je na njen najčistiji izraz, izoluje je, suprotstavlja je sebi kao jedini objekat da bi protiv nje koncentrisala sve snage razaranja. (...)“

Usavršavanje parlamentarnog režima nije, prema tome ništa drugo, nego proširenje baze suverenosti. Ništa parlament kao društvenu instituciju nije tako usavršilo „u granicama njegovih mogućnosti“ kao opšte, jednako i tajno pravo glasa. Usavršavanje parlamenta je zapravo pojačanje uticaja suverenog naroda, u obliku izbornog tela na odluke koje ovaj donosi.


Ali kako suvereni narod nikad ne istupa kao nešto koherentno, nego izdeljen u mnogobrojne interese klasne i staleške prirode, savršeni parlament je zbilja savršeni haos. (Valja proučiti rad Francuske narodne skupštine posle Drugog svetskog rata.) Stalno usavršavanje buržoaske demokratije, značilo je zapravo njeno slabljenje. Revolucija je dakle izvršila prvu polovinu "pripremnog rada“.

Druga se polovina sastojala u tome da se suveren narod odvoji od svoje izvršne vlasti. Niko ne bi trebalo da bude veći pobornik nezavisnosti upravnog aparata od komunista, barem u epohi buržoaske demokratije, jer ova nezavisnost omogućuje da se revolucija, boreći se protiv aparata ne bori istovremeno protiv suverenog naroda.

(Jedinstvo zakonodavne i izvršne vlasti je prvi i osnovni uslov da se suverenost oseti delatnom, dakle da se zaista sazna kao suverenost. To komunisti tačno uočavaju. U tome svetlu valja posmatrati preuređenje našeg parlamentarnog sistema i prenošenje vlasti na parlamentarne odbore.)

Da bi se jedan upravni aparat izolovao potrebno je da on prethodno bude tako centralizovan, da se može jednim iznenadnim, željeznim udarcem razbiti i uništiti, što je na kraju krajeva prvi cilj svake revolucije. Ova centralizacija omogućuje:

a) koncentraciju udarca;
 b) dezorganizaciju upravne vlasti, ako udarac pogodi u svojoj snazi njen vrh.

Puna decentralizacija bi zahtevala više simultanih revolucija, centralizovano birokratska država obara se jednim jedinim pametno upravljenim.

„Only the embattled legions of the mind 
Spirit with spirit will in love contend 
To comprehend 
To solu behind 
Beauty and power 
The love that sighs in every wind 
And breathes in every flower“. 
 (Ronald Macfie War .) 
(Prevod sa engleskog:
„Samo mobilisane legije uma,
duh sa duhom biće u ljubavnoj borbi
da razume,
da podržava
lepotu i moć,
ljubav koja uzdiše sa svakim vetrom
i diše u svakom cvetu“.
Ronald Makfi Rat.)

No comments: