Monday, April 21, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 5. avgust 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

5. avgust 1955. 

Mogućnosti ne stoje prema našim moćima ni u kakvom odnosu, koji bi mogao biti rešen i predviđen razumom. One su izvan kruga koga je obeležio duh da u njemu objavi svoju kratkotrajnu vladu. Jer šta je duh? Nesporazum sa mesom. Jedna pobuna u krvotoku. Slučaj koji se nije morao dogoditi i ne zaslužuje neizmerno poštovanje koga mu ukazuju fanatici. Ali kad se već dogodilo, on je pre uljez nego pristojan gost, pre uzurpator nego izabrani naslednik životne struje koja protiče.

Nije potrebno preterano ga posvećivati. Filosofija je u tom smislu samo jedan varvarski ritual posvećen duhu. Zar je to nešto bolje od kanibalskih obreda koji takođe imaju za svrhu da umilostive Boga? Potrebno je duhu reći - NE! To ne znači povratak instiktima, nego samo odbrana pred najezdom spiritualnih nagona, koji prete da od nas stvore neku vrstu intelektualne mašine!
 x
Roman je prevalio priličan put od Velikog Testamenta François Villona do Irca Samuela Becketta koji, pošto je svom junaku počupao udove stavlja ga u ćup sa piljevinom, i podrobno opisuje njegove doživljaje.


Na tom sedamstogodišnjem putu, roman je „pobesneo“ u Rolandu , zajedno sa Tassom i Godfrey Boulogneom „oslobodio“ Jerusalim od nevernika, pavši u ropstvo uzvišenim osećanjima i još uzvišenijim rečima, od kojih se nije mogao spasiti dugi niz godina, „izgubio“ raj i zatim ga iznova „povratio“, zahvajujući jednom Englezu, koji je dočekao dve najveće nevolje, što ih čovek može doživeti: slepilo i restauraciju.

Potom je roman pao u porok, naslađujući se Dekameronom , za koga ne samo Bokačo nego i hrišćanska crkva veli da ga je napisala sama Florentinska kuga. Doduše, kao što je red, roman je najpre pao na Dekameron, pa tek onda „izgubio“ svoj raj, premda se meni čini da je za njegovo zdravlje ugodnija južnjačka klima, makar i okuženih gradova, nego plavičasto nevina čistota neba.

Danas čoveka podjednako dobro mogu da nasmeju Arturova smrt kao i Gargantua i Pantagruel , dva romana pisana u rasponu od jedva pedeset godina, ali u beskonačnom rasponu po svojoj nameni.

Najzad, pošto je čitav prošao kroz sve moguće bitke u koje su ga uvodili njegovi pisci, pošto se dotakao svih uzvišenih osećanja, roman je seo na Rosinantu, uzeo svoj štit i svoje koplje, ali umesto da kao i svi lišeni vitezi pođe za svojom srećom, koja mu je bila u obliku zlatom izvezene maramice obećana sa prozora na kuli strašnog Gorostasa, roman ismeja redom sve što je do tada stvorio. To je uostalom kraj svakog preduzeća.

Za čudo ovde to nije bio kraj. Roman uzima na sebe lik đavola i pokazuje Kleofasu Pariz, na način koji je više nego maliciozan, što pokazuje da cenzuri nisu bile još dovoljno naoštrene makaze. Ovde prestaje njegovo bezbrižno detinjstvo odano avanturama, no uprkos toga ili možda baš zbog toga, čestito do mere do koje se ni u svojoj poznoj starosti, kada se tim istim avanturama vratio, nije mogao ili pre nije hteo domoći.

Njegovo detinjstvo prestaje, kao što to i u životu biva, u momentu kada ga u svoje ruke uzima jedna žena madam de La Fayette da ga upozna sa Princezom de Klev. Sa njim prošlo je ludo doba romana. Na njegovom nebu, doduše još daleko pokazivali su se već preteći oblaci analize. Pošto se bezbrižno provodio na površini, imao je on sada da pođe u dubinu ljudskog srca. Što ga je na taj put izvela jedna žena to je prirodno: samo žene imaju dovoljno vremena da se bave svojim srcem, a da ga time ne povrede.

Šta to govori Cary o intuiciji? Kad je jedan posao završen, lako je govoriti o načinu na koji je obavljen. Sa pisanjem romana stvar nije ni malo drukčija nego sa pravljenjem cipela. Voleo bih da vidim Konjska usta napisana jedino po intuiciji. Takva bi usta bila u najmanju ruku „žvalava“. Umetnici rado govore o nadahnuću da bi ulepšali svoj mučan rad.

Govorim o pravim umetnicima. Loši, oni se naravno ne muče. Njima potpuno priznajem da pišu po čistoj intuiciji. Ono što Cary naziva intuicijom nije ništa drugo nego iskustvo, koje je prošlo kroz intelektivnu vežbu i bilo oplođeno jednim sasvim neodređenim, neprevedivim osećanjem.

 Roman sve više postaje stvar komponovanja jedne jedine refleksije. Faktura nije samo tehničko pitanje, nego i stvar logike. Nemoguće je jednog Mobi Dika uterati u šahovske kocke Manhatan Transfera niti Stranca primorati da korača po glavama Budenbrokovih . Ideja je već jedan tehnički zahtev.

No comments: