Wednesday, October 05, 2011

Otvorena sezona lova na gluposti

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

64. Otvo­re­na se­zo­na lo­va na glu­po­sti

Po­zna­to je da po­tre­ba za oču­va­njem ži­vo­tinj­skog sve­ta zah­te­va lo­vo­sta­je. Njih sme­nju­ju se­zo­ne lo­va. Ni­je po­zna­to da i glu­post, ma ko­li­ko nam se či­ni slo­bod­na od vre­men­skih, pa i osta­lih ogra­ni­če­nja, ima me­se­ce u ko­ji­ma je ima vi­še ne­go obič­no, u ko­ji­ma kao da je na nju otvo­re­na se­zo­na lo­va.

U Bri­ta­ni­ji se to do­ga­đa to­kom je­se­ni, ko­ju ov­de sma­tra­ju le­tom, i za­vr­ša­va kra­lji­či­nim go­vo­rom na otva­ra­nju Par­la­men­ta, kad gra­đan­ske glu­po­sti po­su­sta­ju, a po­či­nju nas za­ba­vlja­ti par­la­men­tar­ne. Opraš­ta­ju­ći se od se­zo­ne par­la­men­tar­nih be­da­sto­ća, mi­ni­star Fow­ler je re­kao za la­bu­ri­stič­kog pro­tiv­ni­ka da u „glu­post sr­lja s otvo­re­nim pred­njim vra­ti­ma“. Bi­la bi to sjaj­na ža­o­ka, u naj­bo­ljoj tra­di­ci­ji džentlmen­skih uvre­da, da sa­mo ko­ju ne­de­lju pre to­ga bri­tan­ski brod u za­li­vu Ze­e­brug­ge ni­je po­to­nuo, odnev­ši dve­sta ži­vo­ta, upra­vo ta­ko – sr­lja­ju­ći na­pred s otvo­re­nim vra­ti­ma na utro­bi.

08carryx



Na Kon­ti­nen­tu je fon­du po­li­tič­kih glu­po­sti do­pri­ne­la Ko­mi­si­ja za agri­kul­tu­ru Evrop­ske eko­nom­ske za­jed­ni­ce, uz po­moć bri­tan­skog mi­ni­stra Jo­plin­ga. Jo­pling je u Mo­skvi s uža­som sa­znao da će do 1991. go­di­ne So­vjet­ski Sa­vez po­sta­ti sa­mo­do­vo­ljan u pro­iz­vod­nji ži­ta­ri­ca. Na stra­nu ma­la ve­ro­vat­no­ća da će se, upr­kos Gor­ba­čo­vlje­voj eko­nom­skoj re­vo­lu­ci­ji, ko­ju bi va­lja­lo na­zva­ti neo­p­hod­nom kon­tra­re­vo­lu­ci­jom, do­go­di­ti ono što je obe­ća­va­no još od Le­nji­na,

a ni­kad ni bli­zu ostva­re­no. Ka­pi­ta­li­stič­ka Evro­pa je so­ci­ja­li­stič­ku Ru­si­ju de­ce­ni­ja­ma op­tu­ži­va­la za ne­spo­sob­nost da svo­je pro­stra­ne ora­ni­ce pre­tvo­ri u iz­vor po­ljo­pri­vred­ne autar­ki­je. Sa­da, ka­da se mi­sli da je to u iz­gle­du, Evro­pa drh­ti. So­vjet­ski Sa­vez uvo­zi 25 po­sto svo­jih po­tre­ba u ži­tu, od to­ga se­dam mi­li­o­na to­na go­diš­nje sa Za­jed­nič­kog tr­žiš­ta. To se ži­to ni­kom dru­gom ne mo­že pro­da­ti, a dža­be ga da­ti glad­noj Afri­ci ne sa­mo da svr­he ne­ma, ne­go je i nor­mal­no.

Crn­ci se na­vi­ka­va­ju da ne ra­de. Leš­ka­re na ugod­nom trop­skom sun­cu otvo­re­nih usta i, uko­li­ko već ni­su mr­tvi, če­ka­ju da ih tu­đi rad na­hra­ni. Na taj na­čin ni­kad ne­će po­sta­ti sa­mo­do­volj­ni, što se tra­ži, ali ne pri­želj­ku­je, jer, ako sa­mo­do­volj­ni po­sta­nu, na šta ih svi go­ne, ka­ko im pro­da­va­ti svo­je pre­ko­do­volj­no­sti, če­ga se, opet, svi pla­še? S jed­ne se stra­ne sa­mo­do­volj­nost zah­te­va i pod­sti­če, jer ona je osno­va mo­der­nih vik­to­ri­jan­skih mo­ral­nih vred­no­sti, a s dru­ge od nje se pre­za, jer otva­ra teš­ku kri­zu do­ma­ćeg tr­žiš­ta. Ako svi sve pro­iz­vo­di­mo, za pro­spek­tiv­ne kup­ce osta­će nam sa­mo pin­gvi­ni An­tark­ti­ka.

Gde je ov­de isti­na? Fi­lo­sof Ber­trand Rus­sel re­kao je da je isti­na ono što po­li­caj­ci od vas tra­že da ka­že­te. Ka­ko se u ovom po­ljo­pri­vred­no-mo­ral­nom pro­ble­mu po­li­ci­ja još s pred­lo­zi­ma isti­ne ni­je ja­vi­la – po­ja­vi­će se tek kad ze­mljo­rad­ni­ci kre­nu u štrajk – šta je isti­na još se ne zna.

Što se ti­če stan­dard­nih gra­đan­skih glu­po­sti, že­tva je obil­na a po­nu­da na tr­žiš­tu stu­pi­di­te­ta im­pre­siv­na. U jed­noj od pro­te­klih emi­si­ja oba­ve­stio sam vas o pro­te­stant­skom pa­sto­ru Ro­bert­su iz SAD ko­ji je pre­ko te­le­vi­zi­je ja­vio ze­mlja­ci­ma i hriš­ća­ni­ma sve­ta da je imao ne­u­go­dan raz­go­vor s Bo­gom, ko­ji ga je uce­nio. Ili će pa­stor Ro­berts do od­re­đe­nog ro­ka sa­ku­pi­ti 4,5 mi­li­o­na do­la­ra, ili će ga Go­spod li­kvi­di­ra­ti. Na­gra­du za gra­đan­sku glu­post ne za­slu­žu­je otac Ro­berts. On će je od­ne­ti za pa­met. Na­gra­du za glu­post so­li­dar­no de­le svi oni gra­đa­ni ko­ji su mu u to­ku ne­ko­li­ko ne­de­lja po­sle be­se­de do­sta­vi­li mi­lion do­la­ra.

Či­ta­ju­ći na­še no­vi­ne imao sam pri­lič­no mu­ke oko iz­bo­ra na­ci­o­nal­ne glu­po­sti. Su­o­čio sam se sa dve uro­đe­ne po­teš­ko­će. Pr­va je na­čel­ne pri­ro­de. Ono što iz Be­o­gra­da iz­gle­da mu­dro, iz Lon­do­na se či­ni glu­pim. A ta­da je iz­bor sko­ro ne­mo­guć. A za­tim, poš­to ni­jed­nu na­ci­ju, uklju­čiv na­rod­no­sti (glup iz­raz za na­ci­o­nal­ne ma­nji­ne), ni­sam smeo za­po­sta­vi­ti, jer mi to bra­ni Ustav od 1974, a ci­ti­ra­ti glu­post sva­ke po­na­o­sob – za to vre­me­na ne­mam, opre­de­lio sam se za svo­ju, srp­sku, ra­ču­na­ju­ći da će se, s ob­zi­rom na na­šu tre­nut­nu, a ne­ki nam ve­le i isto­rij­sku po­pu­lar­nost, s iz­bo­rom svi slo­ži­ti, a u tim li­mi­ti­ma za po­sled­nju glu­post mog pri­ja­te­lja i kli­jen­ta dru­ga Ži­vo­ra­da.

Ja­vio mi se kar­tom iz bol­ni­ce. Zga­zio ga je ka­mion ko­ji je jed­no­smer­nom uli­com vo­zio po­greš­nim prav­cem. „Zar taj idi­ot ni­je gle­dao na obe stra­ne?“, upi­tao me je po­zna­nik En­glez. „Ni­je“, re­kao sam. „Na­pra­vio je glu­post, gle­dao je sa­mo na pra­vu stra­nu.“ „To ni­je glu­post“, ka­zao je En­glez. „To je – op­ti­mi­zam.“ Re­koh mu da je Ži­vo­rad za­vr­šio kar­tu za­bri­nu­tim pi­ta­njem: „Šta je sa Ir­skom?“ „To je glu­post“, re­kao je En­glez.

Jer, šta se, ko­ga đa­vo­la, Ži­vo­ra­da ti­če Ir­ska? I ko ko­ga ta­mo ubi­ja? Zar kli­pan ne­ma pa­met­ni­ja po­sla? Zar ni­je ume­sni­je da na vla­sti­tu ze­mlju mi­sli, i ko ko­ga kod nas ubi­ja ili će ubi­ja­ti, a Ir­sku osta­vi En­gle­zi­ma, kad već sa­mi Ir­ci ni­su na to pri­prav­ni? Zar nje­mu, ko­ji je zga­žen idu­ći is­prav­nim sme­rom, ni­je do­sta bri­ge za one ko­ji su obo­ga­lje­ni idu­ći po­greš­nim sme­rom? Bio sam be­san i to mu na­pi­sao. „Šta se te­be ti­če pro­kle­ta Ir­ska?“, pi­tao sam ga. „Ne bu­di glup“, od­go­vo­rio je. „Moj ma­li za­vr­ša­va uni­ver­zi­tet, a En­gle­ska vi­še ne pri­ma struč­nja­ke.“

Hteo sam da za do­ma­ću glu­post pri­mer bu­de Sr­bin. I bio je. Sa­mo se ne zo­ve Ži­vo­rad ne­go – Bo­ri­slav Pe­kić.

No comments: