Sunday, October 09, 2011

O engleskim zdravim bolestima

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

67. O en­gle­skim zdra­vim bo­le­sti­ma

Kad nam je do­ja­di­lo da bu­de­mo jed­no­stav­ni i svo­je svi­nja­ri­je, gra­đan­ske i po­ve­sne, oba­vlja­mo iz ra­zu­mlji­vih, pri­rod­nih, ego­i­stič­nih raz­lo­ga, pro­naš­li smo kom­plek­se. Na­ša se du­ša, do ta­da re­zer­vi­sa­na za boj Bo­ga i Sa­ta­ne, pre­o­bra­zi­la u ne­ra­za­bir­lji­vo ra­tiš­te ne­bro­je­nih opreč­nih si­la. Es­hi­lov Kralj Edip od uzor­ne grč­ke tra­ge­di­je po­sta­je ško­la ne­pri­rod­nih sklo­no­sti. Ni­je­dan ljud­ski čin ne­ma vi­še ja­sne i ne­po­sred­ne mo­ti­ve. Svi su pod pod­mu­klom ko­man­dom taj­nih i po­sred­nih po­bu­da.

Na­še su po­pu­lar­ne lič­ne i isto­rij­ske svi­nja­ri­je osta­le, na­rav­no, iste. Pro­me­ni­lo se je­di­no nji­ho­vo iz­vi­nje­nje. Ti­ra­nin ko­ji je de­mon­stri­rao kr­vo­loč­nu nad­moć nad ži­vo­tom po­sta­je na­jed­nom sla­bić što je zlo­u­po­tre­bom si­le sa­mo skri­vao svo­ju ne­moć. Pre­po­ten­ci­ja u sve­mu, im­po­ten­ci­ja je za­pra­vo u naj­va­žni­jem. Čo­vek vi­še ni­je, kao u var­var­stvu, ono što či­ni. Pro­sve­će­noš­ću na­ših an­tro­po­loš­kih po­gle­da, po­stao je ono što da či­ni ne mo­že. I uvek neš­to dru­go ne­go što iz­gle­da.

13heads



Pro­ši­ri­mo li ovo na­če­lo na na­ro­de, od ger­man­ske sen­ti­men­tal­no­sti do­la­zi­mo do ga­snih ko­mo­ra Auschwit­za, od Go­et­he­o­vog Wert­he­ra, za­lju­blje­nog u že­nu, do Hi­tle­ro­vog Wert­he­ra, za­lju­blje­nog u knji­ge uve­za­ne u žen­sku ko­žu. U po­pla­vi ja­pan­ske ma­nu­fak­tu­re na­la­zi­mo lu­ka­vu re­ver­zi­ju izo­la­ci­o­ni­stič­ke tra­di­ci­je Ze­mlje iz­la­ze­ćeg sun­ca i pa­nič­nog stra­ha od Ze­ma­lja za­la­ze­ćeg sun­ca, ko­je se u me­đu­vre­me­nu osva­ja­ju.

U za­mr­še­nom mo­ne­tar­nom si­ste­mu Za­pa­da na­slu­ću­je­mo po­slov­no na­lič­je an­glo­sak­son­skog ver­skog pu­ri­zma, ko­ji nas upu­ću­je da sku­po pro­da­mo što jef­ti­ni­je ku­pi­mo i da pri to­me, ako mo­že­mo, sa­ču­va­mo du­šu. U na­ma, Slo­ve­ni­ma, na­rav­no, i da­lje mo­ra­mo gle­da­ti Ne­be­sku Ski­ti­ju, ne­zre­lu za krup­ne na­ci­o­nal­ne kom­plek­se, ako se iz­u­zme ide­o­loš­ki, po­su­đen, uosta­lom, sa pro­sve­će­nog Za­pa­da.

Naš je cilj pro­sti­ji. Ba­vi­mo se ostr­vom ko­je je u Evro­pi, iako ne že­li da bu­de, i po­lu­o­str­vom ko­je u Evro­pu ho­će, ali ga ne puš­ta­ju.

Čud­no je što En­gle­ska, s ta­ko zdra­vom va­lu­tom, pa­ti od bo­le­snih kom­plek­sa, ali pa­ra­doks po­sta­je ob­jaš­njiv čim sa­zna­mo da su i bo­le­sti ov­de zdra­vi­je ne­go na Kon­ti­nen­tu. Bal­kan­ska alj­ka­vost ov­de je – le­žer­nost; bal­kan­ska ne­po­u­zda­nost – opre­znost; bal­kan­ska pri­tvor­nost – pro­mu­ćur­nost; bal­kan­ska ne­e­fi­ka­snost – ume­re­nost; bal­kan­ska tvr­do­gla­vost – po­sto­ja­nost; bal­kan­ska ne­pred­vi­dlji­vost – smi­sao za hu­mor. Bo­le­sti su svu­da znak pro­pa­da­nja, sa­mo su ov­de simp­tom zdra­vlja.

Kom­plek­si ko­ji bi sva­ki dru­gi na­rod upro­pa­sti­li ov­de se ne­gu­ju i za­lo­ga su an­glo­sak­son­ske vi­tal­no­sti. Po­put akut­nih isto­rij­skih obo­lje­nja ko­ja ni­su do­bro pre­le­ža­na pa su se s vre­me­nom pre­tvo­ri­la u hro­nič­no na­ci­o­nal­no zdra­vlje.

Pr­vi od tih an­glo­kom­plek­sa je ko­lo­ni­jal­ni. En­gle­zi, do­du­še, ko­lo­ni­ja vi­še ne­ma­ju, ali su sa­ču­va­li zdra­vu uspo­me­nu na njih, dok mno­ge od tih ko­lo­ni­ja, ume­sto slo­bo­de, ima­ju tek njen kom­pleks. Dru­gi je ame­rič­ki, ali po­do­zre­vam da En­gle­zi ma­nje ža­le za Ame­ri­kan­ci­ma ne­go za svo­jim je­zi­kom. Tre­ći je, na­rav­no, ir­ski. On je jed­no­sta­van i re­ci­pro­čan: i Ir­ci i En­gle­zi ža­le što su Ir­ci još uvek En­gle­zi. Če­tvr­ti je ru­ski.

On je kao duh iz bo­ce. Čas ga ima, čas ga ne­ma. Ima ga kad Ru­si u ne­čem us­pe­ju, on­da je in­fe­ri­o­ran, i kad ne us­pe­ju, ta­da je su­per­i­o­ran. Ne­ma ga kad Ru­si ni­ti uspe­va­ju ni­ti ne uspe­va­ju. Ali poš­to se to ne do­ga­đa, ima ga uvek. U če­mu je sad zdra­va stra­na tih bo­le­snih kom­plek­sa? S ir­skim je ja­sno. Kad is­ku­si­te ov­daš­nju hlad­no­krv­nost po­sle sva­kog te­ro­ri­stič­kog či­na, ko­ju ina­če u do­ma­ćim ob­ra­ču­ni­ma ne opa­ža­te, po­miš­lja­te da bez Ira­ca i nji­ho­vih bom­bi ni En­gle­zi se baš uvek En­gle­zi­ma ne bi pra­vi­li.

Ko­rist od ame­rič­kog kom­plek­sa još je vi­dlji­vi­ja. Da Ame­ri­ku na vre­me ni­je iz­gu­bi­la, Bri­ta­ni­ja bi ne­iz­o­stav­no iz­gu­bi­la dva svet­ska ra­ta. Pi­ta­te se – ka­ko? Le­po. Ko bi im u oba u po­moć pri­te­kao? S ko­lo­ni­jal­nim je naj­lak­še. Do­volj­no im je da ba­ce po­gled pre­ko mo­ra pa da vi­de u ka­kvoj bi se smo­li naš­li da su još ta­mo. Naj­te­že je s ru­skim. Za­to ga i osta­vljam za ne­ku dru­gu pri­li­ku.

U do­ba opšteg lo­va na kom­plek­se na­sta­la je i mo­da nji­ho­vog le­če­nja. Svi su po­mam­no ju­ri­li svo­je kom­plek­se, na­sto­je­ći da ih se oslo­bo­de. Ali je i ta­da bi­lo gla­so­va ra­zu­ma. „Svo­je kom­plek­se ne bih dao ni­zaš­ta na sve­tu“, re­kao je iz­ve­sni Le­o­nard Frank. „Oni su mi neo­p­hod­ni.“ En­gle­zi­ma su neo­p­hod­ni nji­ho­vi. Bez njih ne bi bi­li En­gle­zi. Ne zna se je­di­no je­su li bi­li ve­ći En­gle­zi kad su Ame­ri­ku osva­ja­li ili kad su je gu­bi­li, zna­ju­ći da bez nje ne mo­gu do­bi­ti ni­je­dan ozbi­ljan rat.

Sve en­gle­ske na­ci­o­nal­ne kom­plek­se spa­ja po­re­klo. Uzro­ci su im uvek u dru­gim na­ro­di­ma, ni­kad u vla­sti­tom. Sme­mo li to i za se­be re­ći? Ja dr­žim da mo­ra­mo, ako i mi ho­će­mo da od svo­jih bo­le­sti upri­li­či­mo na­ci­o­nal­no zdra­vlje. Hr­va­ti oči­gled­no pa­te od srp­skog kom­plek­sa. Od nje­ga pa­te i Cr­no­gor­ci, Ma­ke­don­ci i Ar­ba­na­si.

A u po­sled­nje vre­me i Slo­ven­ci, na­ro­či­to Sred­njo­e­vro­plja­ni me­đu nji­ma. Sr­be iz­daš­no mu­či hr­vat­ski, slo­ve­nač­ki, cr­no­gor­ski, ma­ke­don­ski i ar­ba­naš­ki kom­pleks, ko­me se sa­da pri­dru­žu­je i Tran­sil­va­ni­ja, ne­kro­fil­na po­stoj­bi­na gro­fa Dra­ku­le. Bo­san­ce po­naj­vi­še mal­tre­ti­ra­ju Slo­ven­ci, a Slo­ven­ce, iz­gle­da, svi mi za­jed­no. Nji­hov je kom­pleks je­di­ni ap­so­lut­no ju­go­slo­ven­ski.

Pi­tam se da li je mo­gu­će da se po­ve­de­mo za En­gle­zi­ma i od svo­jih bo­le­snih kom­plek­sa na­pra­vi­mo pr­vi uslov na­ci­o­nal­nog zdra­vlja. S ob­zi­rom na ko­li­či­nu na­ro­da i na­rod­no­sti, ve­ra, na­ci­ja, dr­ža­va, kao i broj me­đu­na­ci­o­nal­nih kom­plek­sa, bi­li bi­smo pred nji­ma u oči­gled­noj pred­no­sti.

No comments: