Sunday, October 02, 2011

Ko je jedva glavu sačuvao

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

61. Ko je je­dva gla­vu sa­ču­vao, ne mo­že i pa­soš

U an­ke­ti o emi­si­ja­ma Srp­sko­hr­vat­ske sek­ci­je BBC-ja pi­sa­no je po­hval­no i o mo­jim ko­men­ta­ri­ma. Ko­ri­stim pri­li­ku da za­hva­lim. Pi­sma se ne ba­ve raz­lo­zi­ma za kom­pli­men­te, ali ja bih vo­leo da je me­đu nji­ma i onaj po­sve­ćen na­sto­ja­nju da bu­dem ne­pri­stra­san.

Po­ne­kad se, me­đu­tim, i ja ose­ća­nji­ma pre­pu­stim. Ma­hom na te­ma­ma ko­je an­ga­žu­ju sr­ce vi­še no što je po­sma­tra­ču do­puš­te­no. Ta­ko je bi­lo kad sam u pri­lo­gu „O STA­ROJ MLA­DO­STI I MLA­DIM GRE­SI­MA“ go­vo­rio o smrt­noj ka­zni. Ta­ko će, bo­jim se, bi­ti i da­nas dok ras­pra­vljam o pro­ble­mu po­li­tič­kih iz­be­gli­ca, či­je sam zaš­ti­te ube­đe­ni pri­sta­li­ca. Po­vod mom ne­za­do­volj­stvu je de­ba­ta u bri­tan­skom par­la­men­tu o no­vom Emi­gra­ci­o­nom za­ko­nu.

403delac



Vra­ti­mo se u isto­ri­ju, jer bez nje ne­će­mo raz­u­me­ti od ka­kvog su zna­ča­ja pred­lo­že­ne za­ko­no­dav­ne iz­me­ne i u ka­kvoj su bru­tal­noj pro­ti­vu­reč­no­sti sa tra­di­ci­jom ove ze­mlje. Vi­še od dru­gih dr­ža­va, Ve­li­ka je Bri­ta­ni­ja bi­la po­sled­nje uto­čiš­te lju­di­ma ko­ji ni­su ima­li sre­će da u svo­joj otadž­bi­ni mir­no ži­ve. Bi­lo da su po­sre­di hu­ge­no­ti, iz­be­gli­ce ver­skih ra­to­va, ari­sto­kra­ti, emi­gran­ti Fran­cu­ske re­vo­lu­ci­je, Je­vre­ji Hi­tle­ro­ve Ne­mač­ke, žr­tve ra­snih pro­go­na, be­gun­ci iz to­tal­nog mi­ra Is­toč­ne Evro­pe po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta ili sve­do­ci be­sti­jal­no­sti afrič­kih oslo­bo­di­te­lja ti­pa Idi Ami­na. Ne pre­te­ruj­mo, na­rav­no.

Be­ža­lo se i iz En­gle­ske. Jed­nom od tih bek­sta­va, na je­dre­nja­ku „Mayflo­wer“, za­hva­lju­ju Sje­di­nje­ne Dr­ža­ve svo­je po­sto­ja­nje. I ni­je uvek bi­lo sve en­gle­ski fa­ir, ci­vi­li­zo­va­no, lju­ba­zno. Pre­da­ja Ko­za­ka Vla­so­vlje­ve be­le ar­mi­je Ru­si­ma – ne za­bo­ra­vlja­ju­ći ni naš do­pri­nos kon­tin­gen­tu pri­sil­nih po­vrat­ni­ka – ba­ca teš­ku sen­ku ne sa­mo na iz­ve­sne lič­no­sti ov­daš­nje ad­mi­ni­stra­ci­je, A. Ede­na i H. Mac­mil­la­na, već i na ce­lo­kup­nu po­li­tič­ku stra­te­gi­ju Bri­ta­ni­je onog do­ba.

Upr­kos sve­mu to­me, u re­la­tiv­nom smi­slu, u ko­me se u ovom re­la­tiv­nom sve­tu sve de­ša­va, bi­lans bri­tan­skog od­no­sa pre­ma iz­be­gli­ca­ma ča­stan je. De­mon­ti­ra­njem Im­pe­ri­je na­sta­le su teš­ko­će. Re­ša­va­ne su neš­to te­že i s ma­nje lju­ba­zno­sti. Eko­nom­ska kri­za uči­ni­la je i En­gle­ze ose­tlji­vim na doš­lja­ke, či­ja je be­da pri­si­lja­va­la do­se­lje­ni­ke da ra­de po bi­lo ka­kvu ce­nu, u bi­lo ko­jim uslo­vi­ma, bi­lo ka­kav po­sao. Mu­dra sin­di­kal­na ogra­ni­če­nja, smiš­lje­na da od po­slo­da­va­ca zaš­ti­te rad, ne hra­ne glad­ne sto­ma­ke.

A dru­ge, do­ma­će, i ne ma­nje glad­ne, oba­ra­njem ce­na ra­du ugro­ža­va­ju. Za­to se pro­tiv use­lja­va­nja ne bu­ne bo­ga­ti. Bu­ni se si­ro­ti­nja. Do­se­lje­nik ne­ma iz­gle­da da ot­me po­sao en­gle­skim in­du­stri­jal­ci­ma, ali će kod njih, sa­svim si­gur­no, ote­ti po­sao en­gle­skim rad­ni­ci­ma. Za­to su ula­sku u ze­mlju i sta­vlja­ne bra­ne. U ve­ći­ni slu­ča­je­va, mol­be za bo­ra­vak re­ša­va­ne su po­volj­no, uvek pod zaš­ti­tom su­da, par­la­men­ta, štam­pe i jav­nog mnje­nja, us­pr­kos re­zer­va­ma, sklo­nog oni­ma ko­ji se pro­ga­nja­ju.

Pred­log no­vog za­ko­na, in­spi­ri­san ne­vo­lja­ma s gru­pom ta­mil­skih iz­be­gli­ca iz Šri Lan­ke, od ove hu­ma­ne pro­ce­du­re ne osta­vlja ni tra­ga. Za­dr­ža­va­mo se sa­mo na jed­nom pa­ra­gra­fu. Od tran­sport­nih kom­pa­ni­ja ko­je iz­be­gli­ce spro­vo­de zah­te­va se da za sva­kog iz­be­gli­cu ili imi­gran­ta ima­ju ured­nu do­ku­men­ta­ci­ju u tri­pli­ka­tu, pa­so­še i pre­po­ru­ke ugled­nih ver­skih ili po­li­tič­kih li­ca od­no­sne ze­mlje.

Ne­raz­li­ko­va­nje poj­ma iz­be­gli­ce i imi­gran­ta ov­de je oče­vid­no. Imi­grant ima sva ova do­ku­men­ta. Iz­be­gli­ca naj­češ­će je­dva i gla­vu. Da sva ova do­ku­men­ta le­gal­no mo­že pri­ba­vi­ti, mo­žda ne bi ni imao po­tre­be da iz svo­je ze­mlje be­ži i u bes­pu­ću ne­ra­zu­me­va­nja umre kao stra­nac. Ni­ko to, go­spo­do bri­tan­ski či­nov­ni­ci, ne či­ni iz be­sa. I kad ni­je naj­bo­lja, maj­ka je bo­lja od ma­će­he, i osred­nja vla­sti­ta bo­lja od naj­bo­lje tu­đe ze­mlje.

Mi­ni­star­stvo unu­traš­njih po­slo­va lu­ka­vo pre­ba­cu­je od­go­vor­nost na pri­vat­ne kom­pa­ni­je ko­je za pro­ce­nu oprav­da­no­sti azi­la ni­su kom­pe­tent­ne. Cilj je kao sta­klo pro­vi­dan: iz­ba­ci­mo ih pre ne­go što ne­za­vi­sno te­lo pro­ve­ri osno­va­nost nji­ho­vih zah­te­va za azi­lom. Teh­nič­ki ih one­mo­gu­ći­mo da do nas do­pru. Ako se ne is­kr­ca­ju – ne po­sto­je.

Ko­men­ta­tor Ti­me­sa na­zi­va pred­log ku­ka­vič­kim i ne­ča­snim. Chur­chil­lo­vim re­či­ma po­zi­va on lor­do­ve, pred ko­ji­ma se za­kon na­la­zi, da mu „pre­se­ku pr­lja­vi gr­kljan“. Od sveg sr­ca toj že­lji se pri­dru­žu­jem. Ne­ja­ko gla­sno, raz­u­me se. I ne sa­mo sto­ga što sam ov­de gost, pa su mo­ja pra­va da do­ma­ći­nu de­lim lek­ci­je o po­li­tič­koj uč­ti­vo­sti mo­jim sta­tu­som ogra­ni­če­na, već što su mi ne­po­zna­ta is­ku­stva vla­sti­te ze­mlje. U njoj je do­sko­ra sve bi­lo dr­žav­na taj­na. Po­ne­ke od na­ših taj­ni već odav­no su tu­đe jav­ne za­ba­ve.

Znam da smo u svo­je vre­me pri­ma­li grč­ke ko­mu­ni­ste, po­ra­že­ne u gra­đan­skom ra­tu, ali šta je s nji­ma bi­lo ne znam. Znam, ta­ko­đe, da smo 1956. pri­ma­li ma­đar­ske pa­tri­o­te, ko­ji su ka­sni­je i za nas po­sta­li kon­tra­re­vo­lu­ci­o­na­ri, pa šta je sa nji­ma bi­lo ta­ko­đe ne znam. I znam da stra­nac kod nas do sa­da ni­je mo­gao po­se­do­va­ti ne­kret­ni­nu. (Ov­de mo­že, ov­de se zna da je ne­kret­ni­na je­dan od zna­čaj­nih uslo­va lič­ne si­gur­no­sti i ne­za­vi­sno­sti.)

1 sve dok to ne sa­znam, mo­ram ću­ta­ti. Ni­je uput­no pla­ka­ti nad tu­đim gro­bom, a ne zna­ti ni gde su va­ši.

No comments: