Tuesday, October 25, 2011

Ka­ko va­ša fa­mi­li­ja

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

81. Ka­ko va­ša fa­mi­li­ja, go­spo­di­ne Ce­a­u­ş­e­scu?

Ka­da je pre vi­še go­di­na ru­mun­ski pre­mi­jer Ce­a­u­ş­e­scu do­šao u zva­nič­nu po­se­tu Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji, na sta­ni­ci Vic­to­ria do­če­ka­la ga je kra­lji­ca Eli­za­beth i sa sr­dač­nim osme­hom pre­ko cr­ve­nog te­pi­ha di­plo­mat­ske kur­to­a­zi­je uve­la u Lon­don. Istog da­na Ti­mes je ob­ja­vio čla­nak svo­ga ko­men­ta­to­ra Ber­nar­da Le­vi­na pod na­slo­vom „Ka­ko va­ša fa­mi­li­ja, go­spo­di­ne Ce­a­u­ş­e­scu?“, u ko­me je, bez ika­kve kur­to­a­zi­je, ra­zor­nom pod­sme­hu iz­lo­žio ne­po­ti­zam go­sta.

Tak­sa­tiv­no je na­bro­jao sve nje­go­ve bli­že i da­lje ro­đa­ke, do ku­ze­na u tre­ćem ko­le­nu, ko­ji u Ru­mu­ni­ji za­u­zi­ma­ju naj­va­žni­je dr­žav­ne i po­li­tič­ke funk­ci­je, i po­sle po­ro­di­ce Kla­u­di­ja i Ju­li­ja u Ri­mu prin­ci­pa­ta pred­sta­vlja­ju naj­moć­ni­ji krv­ni klan u evrop­skoj po­ve­sti. Ti­mes ni­je za­bra­njen, a go­spo­din Le­vin ni­je u Sco­tland Yard po­zvan. Ne­dav­no je za­gre­bač­ki Stu­dent­ski list za­bra­njen za­to što je u rđa­vom, ko­li­ko sam raz­u­meo, is­klju­či­vo po­ve­snom sve­tlu, ko­men­ta­ri­sao lič­nost ju­go­slo­ven­skog go­sta, go­spo­di­na Mo­bu­tua, pred­sed­ni­ka biv­šeg Kon­ga.

socrates



Ni­je pr­vi put da se, pod pri­ti­skom prag­ma­tič­ne po­li­ti­ke, jed­na od eg­zo­tič­ni­jih ju­go­slo­ven­skih prav­nih nor­mi, tzv. „Za­kon o zaš­ti­ti ugle­da stra­nih dr­žav­ni­ka“, ko­ri­sti za na­knad­nu ko­rek­tu­ru isto­ri­je. U svo­je vre­me, zduš­no pot­po­mog­nu­ta dr­žav­nim vla­sti­ma, ru­lja je, zbog ubi­stva go­spo­di­na Lu­mum­be, de­mo­li­ra­la bel­gij­sku am­ba­sa­du i uli­ca­ma Be­o­gra­da no­si­la obe­še­nu lut­ku istog tog go­spo­di­na Mo­bu­tua, ko­ji on­da, do­du­še, još ni­je bio go­spo­din, na­šim za­ko­nom zaš­ti­ćen, ne­go, bar pre­ma no­vi­na­ma, sa­u­če­snik u tom zlo­či­nu. Sr­bi su,
u me­đu­vre­me­nu, is­ko­ri­sti­li gu­žvu da se Tur­ci­ma osve­te za Ko­so­vo, pa­le­ći auto­mo­bi­le s tur­skom re­gi­stra­ci­jom. U vre­me trš­ćan­ske kri­ze mi­ni­star spolj­nih po­slo­va u ita­li­jan­skoj vla­di ni­je kod nas bio po­znat kao go­spo­din Pel­la ne­go kao Pel­la-džu­ke­la. No, do­bro, si­tu­a­ci­ja je bi­la iz­nim­na, pa je i epi­tet bio iz­ni­man.

Ali da je go­spo­din Pel­la živ i naš gost, ja bih oti­šao u za­tvor ako bih se zbog slo­ve­nač­kog Tr­sta po­no­vo raz­be­sneo i epi­te­ta se jav­no se­tio. Ja to, na­rav­no, još jed­nom ne bih ura­dio, go­vo­rim sa­svim aka­dem­ski.

Kod nas ne mo­že­te go­vo­ri­ti o zna­me­ni­tim erot­skim na­vi­ka­ma po­koj­nog pred­sed­ni­ka Su­kar­na, o zlat­noj po­ste­lji pred­sed­ni­ka Nkru­ma­ha, o var­var­skim eg­ze­ku­ci­ja­ma ca­ra Haj­la Se­la­si­ja, čak i poš­to su odav­no s vla­sti pa­li, ha­ri­zma im iz­ble­de­la, kad je to i u nji­ho­voj vla­sti­toj ze­mlji već po­o­dav­no mo­gu­će, a po­ne­gde i po­želj­no, jer se ne­ki od nji­ho­vih na­pred­nih na­sled­ni­ka još go­re po­na­ša­ju, pa je kom­pa­ra­ci­ja le­ko­vi­ta.

Ali, ako se ne va­ram, sme­te re­ći da je car Bo­ka­sa imao iz­ve­sne na­klo­no­sti pre­ma ljud­skom me­su, po­go­to­vo ako pri­pa­da te­li­ma nje­go­vih pro­tiv­ni­ka, pa se ti­me za­do­vo­lja­va­ju i drev­ni zaš­tit­ni kul­to­vi. Valj­da sto­ga što je is­hra­na pi­ta­nje lič­nog uku­sa i pre­fe­ren­ci­je u zdra­voj di­je­ti ko­jom se sa­da svi ba­vi­mo. Ali da je ne­ki list za vre­me dr­žav­ne po­se­te Bo­ka­se Ju­go­sla­vi­ji – do ko­je, ne znam zaš­to, ni­kad ni­je doš­lo – na eks­klu­ziv­ni ape­tit Nje­go­vog car­skog ve­li­čan­stva i naj­ma­nju alu­zi­ju na­pra­vio, bio bi za­bra­njen.

Car bi po­no­vo lju­do­žder po­stao tek poš­to bi, pre­le­ću­ći gra­ni­cu na po­vrat­ku ku­ći, upu­tio te­le­gram u ko­me se opraš­ta od na­še le­pe i go­sto­lju­bi­ve ze­mlje. Ali, ni u to ni­sam si­gu­ran. Ne po­zna­jem sve pa­ra­gra­fe za­ko­na i nje­go­vu te­ri­to­ri­jal­nu ogra­ni­če­nost.

Mo­ram pri­zna­ti da ne znam ni oda­kle nam ova­kav takt, na­ma ko­ji po na­ro­či­toj de­li­kat­no­sti ni­smo ču­ve­ni, na­ma ko­ji smo, na­kon Hi­ro­ši­me i Na­ga­sa­ki­ja, no­vi­ne pu­ni­li sli­ka­ma ve­se­lih, zdra­vih i ži­vih ko­za sa Bi­ki­ni­ja. Da li se sma­tra da je ta­kvo po­na­ša­nje ci­vi­li­zo­va­no? Da je, da­kle, ci­vi­li­zo­va­no šti­ti­ti ugled do­ka­za­nog ubi­ce? Ili se iz­ve­sna ubi­stva pro­ga­nja­ju, a dru­ga, po­ve­sna, zaš­ti­tu uži­va­ju? Ili, mo­žda, pra­vi smi­sao za­ko­na i ni­je u zaš­ti­ti ugle­da stra­nih dr­žav­ni­ka, ne­go dr­žav­ni­ka uopšte, pa ti­me, na ma­la vra­ta, i do­ma­ćih?

Na tu sam te­mu raz­go­va­rao i s dru­gom Ži­vo­ra­dom. Bio je kao obič­no ka­te­go­ri­čan. „Taj Le­vin je svi­nja“, re­kao je. „Naj­pre čo­ve­ka u go­ste po­zo­ve, a on­da ga na­gr­di.“ „Če­kaj, Ži­le“, re­kao sam, „ni­je ga on po­zvao.“ „Ne­go ko?“ „Vla­da, dr­ža­va.“ „Pa to je isto.“ Za mog Ži­vo­ra­da to je ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja bi­lo isto i sad mu je ne­mo­gu­će do­ka­za­ti da ni­je, da na­rod ni­je isto što i nje­go­va vla­da.

Go­spo­din Le­vin je, me­đu­tim, na Ži­vo­ra­dov užas, stao na sta­no­viš­te da go­spo­din Ce­a­u­ş­e­scu ni­je na nje­gov po­ziv u Lon­don do­pu­to­vao, da ni­je gost ni nje­gov ni Ti­me­sa za ko­ji pi­še, i da ovaj list ni­je slu­žbe­no gla­si­lo ni dvo­ra ni vla­de, da bi ga nji­hov mut­ni druš­tve­ni i di­plo­mat­ski ži­vot oba­ve­zi­vao. Da, naj­zad, ako je dr­ža­va, si­lom za­ple­te­nih, naj­češ­će eg­zo­tič­nih, po­ne­kad pr­lja­vih raz­lo­ga i pri­nu­đe­na da se osme­hu­je me­đu­na­rod­nim zlo­čin­ci­ma, ni­je­dan njen gra­đa­nin, po­go­to­vo ne­za­vi­sni no­vi­nar, ni­je du­žan da je u to­me sle­di.

En­gle­ska ne­ma za­ko­ne ko­ji šti­te ugled dr­žav­ni­ka dru­ge ze­mlje, jer te za­ko­ne ne­ma ni za vla­sti­te. Sta­lo se na sta­no­viš­te da je to u pr­vom re­du oba­ve­za i du­žnost sa­mih dr­žav­ni­ka. Ako oni u toj me­ri ne poš­tu­ju se­be da bez kri­vi­ce za­tva­ra­ju jed­ne lju­de, dru­ge ubi­ja­ju, a tre­će čak i je­du, ne mo­gu oče­ki­va­ti da će­mo ih poš­to­va­ti, još ma­nje da će ih, ume­sto ča­sti, šti­ti­ti za­kon.

I to ne ne­ki me­đu­na­rod­ni obi­čaj, ne­go za­kon jed­ne tu­đe dr­ža­ve.

No comments: