Thursday, October 06, 2011

Siva hronika

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

65. Si­va hro­ni­ka bri­tan­skih ne­de­ša­va­nja

Za mog po­lu­go­diš­njeg od­su­stvo­va­nja iz Ve­li­ke Bri­ta­ni­je zbi­lo se u njoj ma­lo to­ga što za­slu­žu­je ko­men­tar. U ra­spo­nu do­volj­nom da tem­pe­ra­ment­ni­je ze­mlje Afri­ke bar tri pu­ta pro­me­ne vla­du, da se čak i u ju­žno­a­me­rič­kim po­neš­to na­bo­lje ili na­go­re iz­me­ni, ov­de su se de­si­la sa­mo tri do­ga­đa­ja, ali se, kao i obič­no, ni­je pro­me­ni­lo niš­ta. Za sva­ki od njih mo­že po­slu­ži­ti ne­ki od pred­rat­nih ko­men­ta­ra, ako ga je pra­vio stra­nac mo­je mr­zo­vo­lje.

U tom je po­gle­du bri­tan­ski či­ta­lac štam­pe u pred­no­sti pred evrop­skim. Ne mo­ra sva­kog da­na ku­po­va­ti sve­že no­vi­ne. Uvek se i sta­rim mo­že po­slu­ži­ti. Kao što mu se su­di po pre­se­da­ni­ma iz do­ba Mat­the­wa Hop­kin­sa i lo­va na veš­ti­ce, ako se ino­stra­ne spo­red­no­sti za­ne­ma­re, Ti­mes od 1927. re­ći će mu o bri­tan­skom ži­vo­tu ma­nje-vi­še isto što i Ti­mes od 1987. Osim da­tu­ma, ko­ji bi, da mo­gu, ta­ko­đe osta­li uvek isti, me­nja­će se sa­mo ber­zan­ski iz­veš­ta­ji i re­še­nja ukrš­te­nih re­či, da se i ona po­no­ve, sa­mo u dru­gim kom­bi­na­ci­ja­ma. Čak će i me­te­o­ro­loš­ki iz­veš­ta­ji ma­hom bi­ti isti. Kao avi­o­nom da pu­tu­je­te, vre­me će uvek bi­ti – ume­re­no oblač­no.

TN-GhostlyAttendance32



Odr­ža­ni su par­la­men­tar­ni iz­bo­ri na ko­ji­ma je, kao i obič­no, po­be­di­la Kon­zer­va­tiv­na stran­ka, prem­da je, kao i obič­no, uje­di­nje­na opo­zi­ci­ja do­bi­la vi­še gla­so­va. Jav­nost je, kao i obič­no, bi­la za­pre­paš­će­na što je još je­dan vi­so­ki funk­ci­o­ner bri­tan­ske oba­veš­taj­ne slu­žbe ot­kri­ven kao ru­ski špi­jun, prem­da je, kao i obič­no, ta­ko neš­to i oče­ki­va­la.

I pla­nuo je go­lem po­žar ko­ji se, kao i obič­no, mo­gao iz­be­ći, ali, kao i obič­no, iz­beg­nut ni­je. Za po­la go­di­ne ži­vo­ta še­zde­set­mi­li­on­ske na­ci­je to ni­je mno­go, kao i obič­no je. Po­go­to­vo ako se zna da se u bri­tan­skun na­zo­ri­ma i na­vi­ka­ma, kao i obič­no, zbog to­ga niš­ta ne­će pro­me­ni­ti. Po­sle iz­bor­ne po­be­de to­ri­jev­ci ne­će pro­me­ni­ti po­li­ti­ku, što se na Kon­ti­nen­tu re­dov­no de­ša­va, pa se i va­ma re­dov­no či­ni da ni­ste gla­sa­li za svo­ju, ne­go za ne­či­ju tu­đu stran­ku.

Do­ma­ći špi­ju­ni ne­će pre­sta­ti da ra­de za Ru­se a od En­gle­za da uzi­ma­ju pla­tu. I naj­zad, vo­žnja me­tro­om, tim ma­sov­nim mr­tvač­kim kov­če­gom bri­tan­skog in­du­strij­skog ge­ni­ja, ne­će zbog ka­ta­stro­fal­nog po­ža­ra na sta­ni­ci King’s Cross bi­ti niš­ta bez­bed­ni­ja ne­go što je do­sad bi­la. Niš­ta se pro­me­ni­ti ne­će. Po­vrat­nik će ima­ti mor­bi­dan ose­ćaj da za En­gle­ze vre­me ne po­sto­ji ili, ako po­sto­ji, da ne slu­ži ni­če­mu do obr­ta­nju ka­zalj­ke na sa­tu.

En­glez će mo­žda za­ža­li­ti što mu naj­bo­lji špi­ju­ni ra­de za tu­đi­na, i što, ula­ze­ći u ka­ta­kom­be pod­zem­ne že­le­zni­ce, ni­kad ne zna ho­će li iz njih i iza­ći, ali će na dru­goj stra­ni lu­tri­je bi­ti obeš­te­ćen iz­ve­snim zna­čaj­nim si­gur­no­sti­ma. Po­sle du­žeg iz­bi­va­nja vra­ti­će se u svo­ju ze­mlju bez stra­ha da će za­te­ći ne­ku tu­đu En­gle­sku, re­ci­mo, u ko­joj je na vla­sti ko­a­li­ci­ja obo­je­nih do­se­lje­ni­ka i ko­mu­ni­sta.

Ovo je ze­mlja u ko­joj ve­ći­na uzro­ka ne­ma po­sle­di­ca, a ve­ći­na po­sle­di­ca ne po­zna­je uzrok. Evrop­ska isto­ri­ja do­bro pam­ti svo­je osva­ja­če. Osva­ja­či su u njoj, što je pri­rod­no, osva­ja­li osvo­je­ne. Sa­mo je osva­jač En­gle­ske, Wil­li­am Nor­man­ski, bio osvo­jen. U kon­ti­nen­tal­nim mo­nar­hi­ja­ma re­vo­lu­ci­je su re­dov­no do­vo­di­le do re­pu­bli­ke. An­ti­ro­ja­li­stič­ka re­vo­lu­ci­ja u En­gle­skoj do­ve­la je do još jed­ne mo­nar­hi­je. Ne­mač­ke, fran­cu­ske, špan­ske, por­tu­gal­ske i ho­land­ske ko­lo­ni­je je­dva su če­ka­le da se oslo­bo­de sva­ke ve­ze s biv­šim ugnje­ta­či­ma. Čim su se oslo­bo­di­le, en­gle­ske su ko­lo­ni­je s njom stu­pi­le u za­jed­ni­cu.

Vla­da ko­ja bi u Evro­pi, na­sled­no sum­nji­ča­voj pre­ma svo­jim na­ro­di­ma, i obr­nu­to, tri pu­ta uza­stop­no do­bi­la iz­bo­re, ili bi ih sa­svim uki­nu­la ili bi pro­me­ni­la po­li­ti­ku. Taj­na slu­žba u ko­joj se ot­kri­lo naj­si­gur­ni­je sklo­niš­te tu­đih špi­ju­na za­du­go bi iz­gu­bi­la po­ve­re­nje na­ci­je. Ne­sre­ća na kon­ti­nen­tal­nom King’s Cros­su do­ve­la bi do ozbilj­nih na­po­ra da se stva­ri iz­me­ne i tra­ge­di­ja ne po­no­vi. Ov­de je sve to iz­o­sta­lo. Ne me­nja­ju­ći ni jo­tu u po­li­ti­ci, kon­zer­va­tiv­ci oče­ku­ju da s njom do­bi­ju i če­tvr­te iz­bo­re. Tu­đi se špi­ju­ni šti­te, a pro­ga­nja­ju nji­ho­vi lov­ci.
A što se po­ža­ra u me­trou ti­če, ne­ma ve­li­kih iz­gle­da da se u ovom ve­ku ko­fa vo­de na sta­ni­ci King’s Cross za­me­ni ičim efi­ka­sni­jim. Naj­vi­še što se mo­že oče­ki­va­ti je­ste da se u ko­fu si­pa sve­ža vo­da, jer sta­ra je u ga­še­nju po­ža­ra po­tro­še­na.

Ova uspo­ko­ja­va­ju­ća sta­bil­nost za­sno­va­na je na bit­nim svoj­stvi­ma en­gle­skog ka­rak­te­ra. Ta­ko je is­hod po­sled­njih iz­bo­ra, ne­gde dru­go do­kaz ne­pra­ved­no­sti si­ste­ma, neo­ba­veš­te­no­sti i le­njo­sti bi­ra­ča, čak i nji­ho­ve glu­po­sti, ov­de do­kaz ra­sne po­sto­ja­no­sti i upor­no­sti. Sve dok jed­na vla­da ne is­cr­pe sve kon­se­kven­ce svo­je po­greš­ne po­li­ti­ke, En­glez se ne­će na­ka­ni­ti da je za­me­ni dru­gom, da i dru­gi­ma za greš­ke i za­blu­de pru­ži šan­su. (U tom, i sa­mo u tom po­gle­du, i mi smo En­gle­zi.)

To ne­će uči­ni­ti, ali će, neo­če­ki­va­no i ne­za­hval­no, ot­pu­sti­ti Chur­chil­la, ko­ji ih je do­veo do po­be­de, a ko­jeg bi­smo mi, ka­kvi smo, iz poš­to­va­nja za­dr­ža­li u vla­di i po­sle smr­ti. Po­žar na King’s Cros­su ni­je, ka­ko se zva­nič­no tvr­di, iz­bio iz drev­nog eska­la­to­ra, ne­go iz drev­ne i eska­li­ra­ju­će en­gle­ske ne­bri­žlji­vo­sti. Ali, ne bu­di­te opet na­iv­ni! Ona ne po­ti­če, kao što bi kod nas na Bal­ka­nu bi­lo, iz alj­ka­vo­sti, već iz ra­sne oho­lo­sti. Lju­di ko­ji ve­ru­ju da je ko­fa vo­de iz XIX ve­ka do­volj­na da uga­si po­žar XX ve­ka ne mo­gu bi­ti tek ne­mar­ni.

Ve­ru­ju­ći da se o nji­ma sta­ra sam Bog, mo­gu oni bi­ti sa­mo oho­li. Na ka­kvoj je na­ci­o­nal­noj oso­bi­ni za­sno­va­na na­vi­ka En­gle­za da iz ide­a­li­stič­kih raz­lo­ga ra­de za tu­đe in­te­re­se, ne mo­gu da do­ku­čim. Osim ako taj­na ni­je u ti­pič­no en­gle­skom fa­ir-playu. I pro­tiv­ni­ci­ma, na­i­me, tre­ba da­ti šan­su.

No comments: