Monday, September 22, 2008

Dnevnik B. Pekić p. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(o deo Ovde)

9. april 1955. (nastavak)

Govorim ti kao Hajking u „Pismima koja ga nisu dostigla“. Njihova prednost je u laži, koja postaje dobrovoljna i nekorisna.

Virus-neuron

Laž sa kategoričnim licem i dostojanstvom vicedirektora banke. Mala laž čije su nožice od olova, i ruke prane u legendama, i koža boje sveže žuči. U stvari ja bih samo hteo da ona bude to. Zar misliš da sam ja jogin, a ti postelja sa klincima.

Na sreću ti jesi postelja, ali na nisam jogin. Noću kada bih, kao što je red, morao da mislim na tebe, ja sanjarim o lovu na lavove u Libiji, iako za sada hvatam jedino buve. Ali ne mislim na tebe! Voleo bih da znaš da to ne činim i voleo bih da mi to polazi za rukom!

Noćas me je posetio Leonid Njegovan, kao i uvek odeven u sivkastu materiju sa vrlo diskretnim uzdužnim prugama. Izgledao je uzdržan i ozbiljan, iako ne do mere koja skreće pažnju na sebe. Uopšte on je organski mrzeo upadljivost, te je Maksimilijana, valjda zbog toga zvao „artistom“.

(To je bio jedan Leonid iz trideset devete, pa je njegova superiornost bila zajemčena onim što sam ja krstio kao „duhovnu imovinsku koherenciju“.)

Reče da stiže iz kancelarije – radio je sa ocem gospodinom AntonijemNjegovanom – da se oseća prilično trom, te da će se zadržati samo toliko da se obavesti o mom zdravlju, za koje je čuo od „onog nemogućeg Gnjide“ da nije najbolje.

Imao sam razloga da se malko uvredim na njega, jer me dugo, možda od zadnje Nove godine nije posetio. Ako im ja dajem bezmalo čitavo vreme, oni mi mogu povratiti barem jedan njegov deo razmenjen u događaje.

(Da li je Rasl držao da poslednja suština nije u atomima, energetskom potencijalu, u Platonovim idejama i Hegelovim logičkim pojmovima, niti u hrišćanskom Bogu, nego u događajima!?)

Pa ipak, upravo mi je advokat Njegovan trebao. On je bio jedini u čitavoj porodici, mislim na mlađe generacije, koji je umeo da bude istovremeno racionalan i pristojan. Ostali su u tom naporu imperativno postajali nitkovi.

Od toga da se čovek jednom oseti magarcem do želje da druge pravi magarcima ima toliko malo, da se iskušenju može opreti samo duh koji zna da su drugi i bez naše pomoći, a mi bez svoje krivice, magarci i da se tom stanju ne može ništa dodati niti oduzeti.

Kako rekoh trebao mi je neko koji bona fide – bez pakosne spremnosti da to iskoristi – priznaje da je božanstvo činjenica sporno čim ih se dotaknu dva razuma ili oplode dva osećanja.

Sama za sebe one su obično kamenje, bez smisla i razloga. Pored razmnožavanja u sparivanju činjenica i osećanju, leži tajna kojoj vredi posvetiti pažnju. Svaki takav akt predstavlja malu mislenu avanturu.

- Ne misliš li da predstavlja? – pitao sam.

- Nikako ne! Za mene su činjenice, koje tebi izgledaju mrtve kao kamenje i takoreći prazne bez prisustva imaginacije, jer osećanje je samo rafinirani vid mašte koja razara, za mene su, kažem, te tako proste, ništavne, bezrazložne, čak besmislene činjenice najveća avantura koju čovek može da doživi.

Preko toga, u oblasti u kojoj čula neposredno nisu angažovana, nego su prinuđena da neutralno posmatraju svet nezavisan od njihovog stvaralačkog dejstva – svaki događaj je obična, ali opasna iluzija. Vazduh! Vazduh sa njegovom neizvesnom beskonačnošću i iznenadnim olujama. Kroz vazduh se međutim može jednostavno propadati, nikako prolaziti. (q deo Ovde)

No comments: