Wednesday, September 24, 2008

O buržoaziji II deo

Još o buržoaziji (građanstvu) iz raznih dela Borislava Pekića; priredila Ljiljana Pekić

Ako kao ključne osobine građanskog društva uzmemo privatnost, posed i racionalnost, onda je ta viša odgovornost građanstva i njegov duh u tome što je –

zahvaljujući paradoksalnom ispoljavanju upravo svojih standardnih vrlina, preduzimljivosti, inventivnosti, takmičarskog duha, pragmatizma, individualizma, itd –

finalizirala, više od svih drugih specijalnih formiranja, onu pogrešnu alternativu naše civilizacije, ovu materijalističku suštinu života kojim živimo i na kome gradimo svoje zablude o progresu i svoje nesrećne nade za budućnost.

FrenchRev_7.jpg

Antagone socijalne doktrine i pokreti izašli su u međuvremenu ispod šinjela građanskog racionalizma i samo usavršavaju antiduhovne nedostatke građanske ideologije. Tako sam, ne blagodareći Marksu, Adamu Smitu, Veberu, nego Berđajevu, Kirkegardu, Hajdegeru, a najviše Ničeu, Špengleru i modernoj antropologiji, dobio neku drugu sliku čoveka, kome je ova istorija naturena pogrešnim izborom još u zori civilizacije.

Dobio sam ideju o nužnoj otuđenosti vrste, iz koje izlaze sve pojedinačne otuđenosti, nesreće; ideju o neminovnosti potpune materijalizacije života do njegovog potpunog sloma, metaforično, na isti način na koji će kosmos, na svom kraju, biti ubijen preteranom gustinom jednog istog suštastvenog elementa.

U tom smislu utvarno mi se čak i točak javljao kao sudbonosno katastrofalan pronalazak, koji bi parapsihička snaga mogla zameniti i tako nas lišiti svih ovih zavisnosti od materije. Točak je, u međuvremenu, i mi na njemu, doputovao do atomske bombe.
*****
Malograđanin, pored žudnje za uspehom, ima još dve velike ljubavi: prema sigurnosti i rutini, koje se, u međuvremenu, slažu i nadopunjuju. Sigurnost dovodi do rutine, a rutina obezbeđuje sigurnost.

Ako pokušate da ga iz tog trostrukog koloseka izbacite, da ga izvalite iz te srećne ravnoteže oduzimanjem sigurnosti u pogledu vrednosti života kojim živi, istina u koje veruje, ako, prećutno makar, ištete da svoju izolaciju napusti nekim angažmanom, čije posledice nisu unapred osigurane, dakle da mu rutinu poremetite, ne možete očekivati da se vama oduševljava.

Omiljeno stanje malograđanina je status quo. Ono bi takvo bilo i u samom paklu. Onog momenta, kad mu taj status quo poremetite, ugrozili ste ga.

Jer ste mu pokazali naličje njegovih svetih istina i tamnu stranu njegovog sopstvenog života, koje je on u rutinama i sigurnostima hteo da zaboravi, jer ste ga prećutno pozvali na drukčije učešće u životu, koje on načelno odbija. Zbunili, uznemirili ste ga, i stvorili sebi neprijatelja.

Šteta, međutim, nije velika. On je i po sebi vaš neprijatelj.
*****
Mislim da građani treba da upravljaju svojom državom, kad već moraju da je imaju …
*****
Niko ovde (od predstavnika buržoaske klase) ni za koga glavu ne bi dao. A nekmoli za opštiji cilj, pa ma taj i njima, u poslednjoj istorijskoj konzekvenciji, profit doneo.

Suština sveta koji su kreirali, poretka što su ga ustanovili, bila je u takmičarskoj konkurenciji jakih, jednih naspram drugih postavljenih individua – porodica je bila samo biološki razvučena individua – a ne u konkurenciji svih tih individua i prirode.

Pobede su zadobijane nad ljudima, ne nad stvarima. Stvari su dobijane iz pobede nad ljudima. One su bile plen, a ne – otkriće. Na drevnom maternjem jeziku ktima (posed) ne – oruđe. Umesto pravog nerijatelja, kojeg je, u zajednici s ljudima, valjalo savladati i potčiniti, priroda je postala mračan i ravnodušan saveznik u njihovom pokoravanju.
*****
Na takvim premisama [buržoaske klase] mogle su se organizovati moćne razbojničke bande, pa i one privremeno, mogli su se upriličiti konkistadorski pohodi na kratak rok ili ostvarivati temporalni savezi s ograničenim hajdučkim ciljevima, ali ne i otporne ljudske zajednice, pa zvale se one porodice, klase, stranke ili države, kadre da nadžive iole teže udarce sudbine.
*****
Građanski maniri odaju životne nazore. To je manir zaštite privatnosti, vašeg prava da budete ostavljeni na miru, ali i vaše obaveze da na miru ostavljate druge. To, između ostalog, znači da čovek u ponoć ne leži na ulici da bi mu pravili društvo, već što mu je teško, a to je u najvećoj meri njegova lična stvar. A prometu ako smeta – policijska.
*****
Od svega u toj građanskoj klasi, kojoj sam po rođenju i osećanju pripadao, voleo sam jedino njenu revoluciju, civilizaciju i svoje detinjstvo. Od kada sam se razočarao u Francusku revoluciju i izgubio veru u ubeđenost lepih manira moje majke, ostalo je samo – detinjstvo.
*****
Dolazim do jeretičkog uverenja da građanski poraz lezi u pogrešno orijentisanom obrazovanju. Umesto da nas uče kako se stiče profit, plodonosno organizuje kapital, kako se unapređuje proizvodnja i ekonomska snaga zemlje, tera uspešna trgovina i, njoj za volju, nečasna politika, učili su nas kako se, kroz “Panurgijev veličanstveni nakurnjak Kosova i 27. marta” pravi neuspela istorija.

Nisu nas naučili da branilo sebe, nego kako ćemo, braneći druge, misliti da branimo sebe. Učili su nas da se ponosimo svojim porazima, a da podrazumevamo svoje pobede. Učili su nas hrabrosti koju nismo pokazali, a ne pameti koju, jer je nismo naučili, nismo ni mogli pokazati.

Nisu nas vaspitavali za ljude koji će biti savremenici Armstronga, odgajili su nas za ispisnike Čukur-Stane. Našom genetskom manufakturom nisu vladale isključivo dve muster ili matrice, račundžijski prepredena romejska i duševno neuračunljiva slovenska. Raspolagali smo i mutantima. Na primer, eksplozivan bućkuriš cincarske gurbetske upornosti i srpskog endemskog mesečarstva.
*****
Građanska klasa nije samo skup vlasnika sredstava za proizvodnju i inteligencije koja za to stanje nalazi dobre razloge već i način mišljenja, iznad svega tip morala. Ako on još određuje naše socijalno ponašanje i moralni izbor – ali bez građanskih regulativa – pobeda nad buržoazijom je fiktivna. Ona nije nestala. Ona se preselila.
*****
Pretpostavljam da će životom iznuđena obnova građanske političke prakse postepeno dovesti i do interesa za srpsko građanstvo, pa možda i nepristrasnije interpretacije njegove povesti i njegove uloge u životu zemlje. Jer demokratija kojoj se, posle beskrajnog izbivanja po prasumama socijalističke utopije, vraćamo, proizvod je tog građanstva.
*****
Srpska građanska klasa koju sam opisivao više ne postoji. Ostale su jedino njene trajne vrednosti koje se sada obnavljaju u savremenijem obliku. I u tome je njen trijumf. Malko morbidan, doduše, jer podseća na trijumf čoveka koji umire, gledajući kako mu njegov ubica uzima lik i preuzima njegove ideale, ideje, ciljeve, a da protiv toga ubice ništa ne može preduzeti.

No comments: