Monday, September 01, 2008

Pismo Đ. Leboviću-I

Pismo br. 1 Borislava Pekića Đorđu Leboviću; priredila Ljiljana Pekić

London, 4. 6. 71.

Dragi Đorđe,
sa velikom radošću dočekao sam tvoje pismo i, kako kažu seljaci, razumeo ga. Ono sadrži i dobre i rđave vesti. Rđave su, kao i obično, u prevazi, ali mi smo na to navikli, pa bi neki drugčiji skor mogao da nas trajno iz ravnoteže izbaci. Sudbina se dakle, postarala da sve drži u NAJBOLJEM NEREDU.04ingres.jpgNo, najpre da uživamo u boljim stranama života. Od srca se radujem svečanom činu koji vas očekuje u junu, čemu se pridružuju i Ljiljana i Maca (koju već počinju osobno da diraju vesti o venčanjima, pa se sa sumnjivom zablenutošću zadržava pred radnjama sa velelepnim venčanicama).

Ako ništa drugo to je važno iz pedagoških razloga da mlađima ne bi pružali loš primer koji se kosi sa zakonima naše svetle i tako uspešne pravoslavne crkve. Nemojte ovo ozbiljno shvatiti, ali me ta legalizacija podseća na potvrđivanje presude od apelacionog suda.

Vrlo bih vam rado bio kum. S tim u vezi upozoravam vas da budno pazite na izbor duhovnog oca. Ni u kom slučaju nemojte uzimati nepouzdane osobe tipa Lešića, pošto je sa Dimitrijem već došlo do raskida na dramskom području. Neka to bude konzervativna osoba srećne ruke. Partijska pripadnost nije važna. Samo da ne bude iz BiH (uže domovine Neđe Parežanina pri čijem mi spominjanju padne mrena na oči!)

U svakom slučaju prilikom slavlja ne propustite da ispijete koju i za zdravlje dobrovoljnog izgnanika koji se od drugih razlikuje jedino po tome što zbog tog izgnanstva ni najmanje ne pati, što opet, baca rđavo svetlo, na moj patriotski profil. (Za izvesne ljude otadžbina je kao tašta: najbolje je kada se sa njom dopisujete!) Dakle, svaku sreću, uključujući i prinovu (ukoliko Zlata ima nameru da na svoju karijeru još jedan teg obesi). Ako imaš mogućnosti da mi na vreme javiš molio bih te za tačan datum tog događaja.

Time se iscrpljuju dobre vesti, ako se hladno pređe preko predloga jedne "svetski renomirane grupe javnih radnika Srba, Krvata i Muslomana izbosne" da se Meši dodeli Nobelova nagrada. Ja bih mu, da mogu, dao i dve odjednom. Jednu bi mogao da pokloni supruzi.

Istog dana, s tvojim pismom, došlo mi je pismo i M. Bulatovića u kome me opsežno obaveštava o Mirkovoj bolesti. To me je veoma oneraspoložilo i zabrinulo, jer je stvar jako ozbiljna. Još ne mogu da se osvestim da se d a n a s može dobiti trbušni tifus. U eri X sjednice! U sred Zagreba. Na Zapadu! Među potomcima Gota! U svakom slučaju danima naši eksperti nisu mogli da ustanove šta je po sredi. Možda su čekali da umre pa da to ustanove putem obdukcije.

Bule duhovito primećuje da je Mirko u bolnici danima ležao bez dijagnoze, osim političke, naravno, koju je njima najlakše dati za onoga koji se muči, znoji i oči prevrće od bola. Inače Bule smatra da je to tipičan hrvatski tifus, Il Tifo od Koša, i gleda na stvar kao na neku hrvatsku separatističku provokaciju. Upozorio sam ga u odgovoru da bi to bilo navještavanje bakteriološkog rata od kojega se čak i stari, dobri Adolf ustezao.

Bule piše da su Mirka ubedili kako će mu nakon bolesti izrasti nova kosa i da će tako ličiti na Kiša (Mirko je ćelav kako znaš) i to je ovoga bacilo u novu tifusnu krizu, naime, to saznanje da bi mogao da liči na Kiša. U svoje vreme Kiš je Mirka ionako optuživao da mu je digao jednu ideju za priču, pa sam imao muke da ih smirim, iako je Kiš bio u pravu.

Mirko kao i svi geniji ni malo ne polaže na privatnu svojinu u oblasti duhovnih vrednosti. Jedna me je vest posebno uplašila. Miro Glavurtić je stalno kraj njega i pokušava da ga prevede u katoličanstvo. Iako bolestan i bespomoćan, Mirko se ne da. Traži Čik da čita a Miro mu donosi Srce Isusovo.

Eto, ja sam se nadao da ću tokom juna sresti Mirka u Londonu, a umesto toga dobijam ovakve vesti. Nadam se, međutim, da će sve biti dobro.

Za kraj pisma ostavljam pitanje one love iz Bosne (koja mi se u krv pretvorila), takođe za iduće pismo ostavljam i opširniji izveštaj o životu ovde. Za sad mogu da kažem da je sve u najboljem redu. Ona policijska stanica koja se diže ispred mog stana dobro napreduje, što me posebno oduševljava, jer imam velikih slabosti prema policajcima.

Trudim se da na vreme završim knjigu za Nolit za šta ima malo izgleda, ako se uzme u obzir da sam deo love već podigao, pa je u toj srazmeri opala i inspiracija. Maca sjajno napreduje u školi, i sada je u normalnom engleskom razredu. Kreće se kroz London sama, upravo je otišla kod jedne prijateljice iz Malezije da igra tenis, autobusom ima do nje oko tri četvrti sata.

Sada je deset dana na odmoru. Ovde su takvi odmori dosta česti. Mi smo još uvek u potrazi za kućom. U međuvremenu pravim šetnje, jer je vreme izvanredno već danima. Hteo sam da idem na Derbi, ali kako još nemam sivi proletnji frak ove sam sezone odustao i gledao ga preko televizije.

Pošto nisam veliki poklonik Francuza milo mi je bilo što su pobedili engleski konji a francuski su stigli sa prvim smirajem i fenjerom o repu. Ova dva dana su me maksimalno nervirali Grci svojim dranjem i duvanjem po ulicama, u čemu jako podsećaju na Škote. Batine na Wembley stavile su ih na njihovo mesto.

Čim jedna nacija počinje da se tako zanosi fudbalom znači da degenerira ili joj ide loše. Primeri Grka i Brazilaca to dokazuju a primeri Engleza i Jugoslovena davno su tu istinu potvrdili. Englezi su nedavno dizali čitavu revoluciju protivu popisa stanovništva. Odbijaju da odgovaraju na pitanja koja im postavljaju popisivači, dakle ljudi koje im NIKO NIJE PREDSTAVIO. U znak protesta išli su goli po ulicama.

U svakom slučaju fenomenalni su. Fenomenalna je i situacija na njihovom političkom frontu. Dve trećine Engleza su decidirano protivu ulaska u Zajedničko tržište pa stoga zdušno glasaju za konzervativce i laburiste koji ih u to tržište uvode.Sasvim u granicama ostrvske logike. Na toj liniji ne bih se začudio ako bi neki Englezi štrajkovali protivu visokih plata koje primaju. Na njihove sam se ulice već navikao.

Šetnja ovde izgleda kao najdivnija pustolovina, naročito ako se žuriš i treba nekoga hitno da nađeš. Ulica sa istim imenom ima bezbroj, ali jedna ulica nema nikada jedno ime kako bi prostački kontinentalac to pretpostavio. To ne bi bilo sportski. Ulici takođe treba dati šansu. Ona se neočekivano preobražava, kažem neočekivano jer ima mnogo ulica bez naznake.

A brojevima je data potpuna sloboda. Oni obično ne idu ni u jednom pravcu, nego kako se kome prohte. Ako tome dodaš englesku stidljivost i nenametljivost zbog koje nema posetnica na vratima, traženje ovde liči na iskopavanje Troje. U našoj kući ima desetak soba sa osam posebnih stanara. Svaka soba napolju ima svoje zvonce, ali ni daj bože da bi ti to nešto pomoglo, jer pored zvonca nema imena. Englezi više vole da se zezaju i svi izlaze kada neko, obično, pritisne sva zvona.

Često sedim na Hampstead groblju u blizini. Divno je i veoma staro. Uređeno je bolje od rezidencije predsednika republike, ali ono što me naročito zadivljuje je izvesna monotonija, rečita monotonija natpisa. Devedeset procenata tih spomenika podigle su žene u spomen preminulih muževa. Čuvena škola engleskih trovačica, dakle, radi punom parom. Najčešće opaziš da je žena nadživela muža za trideset, četrdeset godina. S obzirom na to da Englezi polažu na meru, ovo mi se zbilja čini malo preteranim.

Žalim što su u cenama zaveli decimalni sistem, i time mi oduzeli mogućnost jedne druge zabave: snalaženja u merama. Pridružiću se udruženju koje se bori za povraćaj starog sistema i ponovo oživljavanje Magna Carta Libertatum.

A sada malo o poslu. Hteo bih da te zamolim za dve stvari. Jedna od njih nije hitna, a druga vrlo, vrlo hitna.

Hteo sam pri polasku da nabavim veliki englesko-srpski enciklopedijski rečnik (mislim da je u dva toma) od Ristića i Popovića. Bio je, međutim, rasprodat. Da li bi možda ti ili Zlata, kada ide u varoš raspitala se, mislim kod Prosvete, da li se taj rečnik može dobaviti, spremaju li novo izdanje, ako je ovo iscrpljeno i kada će izaći. Ako se dobaviti može onda bih te zamolio da ga kupiš i dobaciš do mojih koji će ti platiti šta to košta, pa će mi poslati. Ako ga nema a izlazi i može se pretplatiti da o tome moje obavestiš, pa će se oni pretplatiti, ako je naravno rok izlaska normalan. (Što kao i obično, verovatno nije.) Eto, to je prva stvar koju te molim, ona nije hitna.

Druga stvar je lova iz Bosne. Pročitao sam vest u Politici o obustavi snimanja "Valtera". Stvar sam shvatio sasvim alarmantnom. Uviđam da tu Šiba ništa ne može, i da isplata ni najmanje ne zavisi od njegove volje. Stoga smatram da mi u situaciji u kojoj se nalazim neće zameriti ako pribegnem sudu. To se ne tiče njega nego administracije. Shvatio sam da ćeš tako i ti postupiti. Zato te molim da se sa Omiljem najhitnije povežeš da mu predaš priloženi ugovor i da ga zamoliš da bez odlaganja stvar potera.

Ako Šiba pravi neko pitanje ja ću jednostavno kazati da mi je žao, ali da sam pri polasku sve svoje poslove predao Autorskoj i advokatu sa ovlašćenjima i da je stvar izvan moje kontrole. Ukoliko ti za sad nemaš nameru tako da postupiš, neka Omilj stvar potera samo za mene. U ozbiljnoj sam buli i nemam vremena za obzire koji se ionako sa njihove strane ne poštuju.

Znam da to prilično traje, ali se ne sećam koliko si ti čekao, u svakom slučaju ja nemam više nerava da trpim te svinjarije.

Ima još jedna sitnica koju bi telefonom mogao da obaviš. Ja sam se pretplatio na KN i Savremenik. KN uredno dolazi ali od Savremenika ni traga. Trebalo je da dobijem prvo aprilski broj, a ništa ne stiže. Možda nije izašao? Javi se, molim te Dušku Puvačiću ili Bogdanu, pa će mu ovaj to preneti, neka urgira i vidi šta je sa tim. Broj je 627 286. Naravno, pozdravi ih i reci da ću im se uskoro javiti, po mogućnosti sa tekstovima.

I naravno, ne zaboravi da mi pišeš za kada je zakazano venčanje!
Mnogo pozdravi Zlatu (valjda je sada u naročitom uzbuđenju, što se tebe tiče ti si tu stari iskusan vuk),
Tvoj Bora

6 comments:

Anonymous said...

gospođo pekić
blog vam je divan i s radošću skoro svakodnevno iščitavam tekstove i misli vašeg supruga. kasno sam, kao čitalac, upoznala borislava pekića i njegovo delo. Tek negde početkom osamdesetih godina uzela sam u ruke "Hodočašće Arsenija njegovana". pročitala sam prve tri-četiri rečenice i zaključila da dalje ne mogu. jednostavno, nisam mogla da se skoncentrišem na tako duge rečenice i prepotentno sam zaključila, kao i svaki mladi čovek koji malo zna, da je Borislav pekić precenjen kao pisac. A posle svega toga usledio je jedan događaj koji i danas živo pamtim. U jednom divnom restoranu u Rovinju 1984. ili 1985. ne sećam se, restoran se, čini mi se, zvao "cisterna", neki ljudi, posle sam čula da su pisci, pričali su o Borislavu pekiću i uglavnom ga kritikovali. Ćuteći za susednim stolom, slagala sam se sa njima, jedva shvatajući šta u stvari govore. Tada su u restoran ušli gospodin Mihiz koga sam iz viđenja poznavala, kao i njegovu suprugu gospođu Milicu sa kojom sam često razgovarala. Gospodin mihiz se pozdravio sa onim razgalamljenim piscima, i rekao da svaki čas očekuje Boru pekića da mu stigne iz Crikvenice ili červara, ne sećam se tačno. odjednom svi oni ljudi od malopre, počeli su da hvale pekićeve knjige, na šta je Mihiz rekao da je Pekić, posle napisanog "Zlatnog runa" najveći srspki romanopisac. Niko se nije usuđivao da mu protivureči. Te iste večeri sam prvi i poslednji put u životu videla vašeg supruga u društvu gospodina Mihiza. čak sam imala tu čast da se pozdravim sa njim, mihizova supruga nas je upoznala. Kurtoazno sam rekla da sam veliki ljubitelj njegove književnosti, stideći se same sebe, jer do tad nijednu njegovu knjigu nisam bila prtočitala.
mnogo je vremena od tad proteklo, a malo je šta ostalo od pekićevih objavljenih dela što ja nisam pročitala, neke i po više puta. sada kao penzionerka imam vremena napretek. A tu je i ovaj blog. jedino nema velikog pisca kojeg bi sada mnogo smelije smela da pogledam u oči.
Još jednom hvala vam na ovom divnom blogu i najsrdačnije vas pozdravljam.
Emilija Stanković

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovana gospodjo Stankovic,
Kakvu divnu uspomenu ste podelili sa citaocima ovog bloga i sa mnom. Divna prica, divan dogadjaj. Tako mi je drago da ste upoznali mog muza jer nema mnogo ljudi koji su jos zivi a da su imali priliku da budu u njegovom drustvu. Takodje je fantasticno da ste bili i sa Mihizom i njegovom krasnom zenom gospodjom Milicom. Eto kako jedan susret moze da otvori neke vidike i stvori priliku da se procitaju knjige i otvore horizonti koji bi inace ostali zatvoren i neotkriveni. Cudni su putevi Gospodnji.
Srdacan pozdrav.

Anonymous said...

poštovana gospođo Pekić,
veliki sam poklonik literature Borislava Pekića, a ovaj blog pratim tek odnedavno. Zaista vam čestitam na njemu. Verujem da mnogo truda iziskuje, taman koliko zadovoljstva pruža nama, njegovim vernim čitaocima.
Interesuje me gde je gospodin Pekić sahranjen? Mislim da mnogo toga znam kada je reč o njegovoj biografiji, mnoge sam kritičke tekstove o njegovim delima pročitao, sem "1999." i "Političkih svezaka" mislim da sam čitao skoro sva njegova dela, a eto, ne znam gde je grob velikog pisca!
Nikola BG

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani Nikola,
Pre svega dobrodosli na ovaj blog. Hvala na lepim recima, jer ja uzivam kada dobijem neki komentar i kada saznam da ljudi prate i uzivaju u onome sto se ovde objavljuje.
Nije cudo da ne znate gde je Pekic sahranjen jer to zna samo mali broj ljudi.
Moj muz je kremiran u Londonu, jer to je bilo veoma nestabilno vreme (1992. g.), nije bilo aviona za Beograd, pa nisam bila spremna da se nadjem negde na madjarskoj granici i da imam komlikacije. Tako sam odlucila da obavimo kremaciju u Londonu. Posle nekoliko godina donela sam urnu u Beograd i drzala je kod kuce. Najzad sam shvatila pre par godina da ja ipak moram taj problem da resim. Urnu sam onda polozila u Aleji znamenitih ljudi. Mnogi ljudi to i ne znaju jer sam polaganje urne izvrsila samo u prisustvu clanova porodice.
Srdacno Vas pozdravljam.

Anonymous said...

Poštovana gospođo Pekić,
hvala Vam najlepše na dobrodošlici na ovaj blog i na odgovoru na pitanje gde je sahranjen Borislav Pekić. UZ izvestan strah i kolebanje da li je uopšte pristojno da takve stvari komentarišem, tim pre što takvim komentarima čovek, hteo-ne hteo, izaziva određena sećanja, za Vas svakako bolna, moram reći da čin polaganja urne u Aleji znamenitih građana u meni izaziva duboko poštovanje, ali i određene asocijacije.
Mnogo manji pisci sahranjeni su s pompom i medijskim talambasima kao da su za života bili pučistički generali, a najveći pisac jednog naroda dostojanstveno i u tišini onih koji su u njemu voleli čoveka, a ne samo pisca. Možda to baš tako treba da bude. Naposletku, Borislav pekić je danas življi od mnogih nabeđenih veličina koje su imale tu nesreću da ih ne nadžive sopstvene knjige.
Hvala vam još jednom i veliki pozdrav.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani Nikola,
i ja sam razmisljala kako bi bilo najbolje da postupim, ali mi se cinilo malo deplasirano da posle 15 godina od smrti pozovem vise ljudi na polaganje urne. Bile su komemoracije onda kada je on umro a posle takodje i obelezavanje dana njegove smrti svake godine dodelom nagrada mladim piscima iz Fonda.
Uostalom kako bilo da bilo ovako sam odlucila uz saglasnost cele porodice. Uvek postoje dvoumljenja.
Srdacan pozdrav.