Monday, February 04, 2008

Dnevnik 1970-XV deo

Iz neobjavljenih dnevnika Borislava Pekića. Izbor Ljiljane Pekić.

(?) januar 1970. godine.

64. Nekada sam kritičaru bio cilj, sad sam mu sredstvo. Do juče sam mogao da očekujem da cu mu biti bar tema, danas sam mu tek dosadan i rdjav povod. A sutra?

R. Magritte-This isn't a Pipe

65. Odbijam da zauzmem stav – unapred. Odbijam da bilo o čemu odlučujem unapred id a moje ponašanje u svakom pojedinačnom slučaju podredjujem jednom opštem, unapred usvojenom regulative, bez obzira da li je on formiran kao religiozni, moralni, filosofski, ili politički sistem.

Hoću da se ispoljavam u neposrednom dodiru sa stvarnošću i ne prihvatam da se izmedju mene i te realnosti nadje bilo kakva misaona barijera. Mogu, dakle, i da budem protivurečan.

Medjutim, to nipošto ne znači, niti je isključeno da se posmatrajući moje ponašanje u pojedinim slučajevima, POST FESTUM u njemu ne otkrije neka logika. Zar se bez sistema, bez prinude preventivnog stava zaista ne može živeti?

66. Poruka Milovanu Djilasu: vi više ne vladate ljudima, vi još ne vladate idejama, a rečima nikad niste stvarno vladali. Ali vi ste vladali ljudima, i ideje su nad vama vladale, pa ćete jednom možda i sa svojim pravim rečima da se nadjete.

67. Reči imaju kontekst, dela ga nemaju. A ako ga imaju šta se pod njim podrazumeva? Kakva je razlika u KONTEKSTU izmedju rečenice: “Ja sam ubio jednog čoveka” i stvarnog ubistva tog čoveka? Svi pravi pisci žele da izbace kontekst iz svojih dela, (kontekst u smislu sposobnosti jedne reči da označava više stvari odjednom), svi državnici žele da ga u svoja dela uvedu.

(Obilje konteksta u postupcima i obeležava suštinu jednog političkog čina. U tom smislu je Djilas verovatno i rekao da Tito nije marksist već političar.)

Svaki pravi pisac želi da bude shvaćen samo na jedan način, onako kako svoje reči SAM shvata. Državnici ne žele da budu shvaćeni – uopšte. Naime, oni žele da njihove reči imaju onoliko značenja koliko ima konteksta stvarnost kojima se obraćaju.

No comments: