Saturday, February 23, 2008

Vreme reči-Vc deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Nisam čovek javnosti” – (nastavak-kraj) - razgovor vodio Jug Grizelj, “NIN”, Beograd, 13. septembar 1981.

U vašim knjigama nikada nije bilo moguće pronaći autobiografske crte?

Freedom

Pretpostavljam da je to zato što sam se kasno javio u književnosti, dakle kada mi detinjstvo, sa kojim mnogi pisci počinju svoja dela, više nije bilo blisko. Osim toga ja sam imao jedno izuzetno srećno detinjstvo, i šta se o tome može pisati? Sve su sreće iste, nesreće se razlikuju. Samo je Prust bio u stanju i hteo da o svojoj sreći piše hiljade strana.

Osim toga ja nisam čovek inspiracije, za mene je knjiga misaoni posao, možda i filosofski. Pored svega, u vreme kada sam počeo da se bavim književnošću bio sam opsednut, a i danas sam, zagonetkom ponašanja gradjanskog društva u Jugoslaviji i jednom njegovom apsolutnom nesposobnošću da pruži bilo kakav otpor revolucionarnim snagama.

Dakle, dok veći deo naših pisaca za predmet svoje literature uzima ponižene i uvredjene, ja sam se zainteresovao za sudbinu onih koji su proizvodili ponižene i uvredjene, njih sam želeo da posmatram.

Osim toga mene je interesovao nedostatak svakog morala, svake sheme života u Jugoslaviji izmedju dva rata, o čemu sam znao i slušao mnogo i od svog oca koji je bio visoki državni funkcioner u banskoj upravi, i izrazito kritički raspoložen prema korupciji i načinu života naše takozvane više klase kojoj je i sam pripadao.

Šta se to desilo, kako je tako brzo došlo do raspada nečeg što se tako reći još nije dobro ni ispililo: naša buržoazija tek se začela, i odmah se srozala kao čarapa.

U kojoj meri je na vas uticao zatvor, ako ne mislite da je nezgodno da o toj temi govorimo posle više od trideset godina, i šta je to uopšte bilo? Kako danas kao zreo čovek, u koju misaonu fioku stavljate taj doživljaj koji nije bio banalan; bili ste pet godina u zatvoru, od 1948. do 1953.

Mislim da nema razloga da se o tome ne govori. Čovek je jedino biće na svetu kome se može desti u životu ono što ni najmaštovitiji pisac ne može zamisliti. To sa mojim zatvorom bila je, da tako kažem, jedna tehnička greška u mom životu, koju sam platio po zasluzi: bio sam protivnik ovog društva i to sam iskajao.

Mislim, medjutim, kada govorite o misaonoj fioci, da se to u suštini moralo tako desiti. Osudjen sam kao lider jedne ilegalne omladinske organizacije koja se zvala “Savez demokratske omladine Jugoslavije”. Povod za osnivanje te organizacije jeste reakcija moja i meni sličnih na neke radikalne akcije skojevaca u našoj Trećoj muškoj gimnaziji, prvih posleratnih godina.

U osnovi, pozadina takvog našeg revolta i naša potreba da se suprotstavimo, bilo je i nerazumevanje i neprihvatanje revolucije u kojoj nismo učestvovali, a nismo učestvovali i zato što smo pripadali drugoj klasi, dakle klasi koja nije imala vlast. Da sam bio u revoluciji, ona bi me verovatno ponela i ja bih umeo da opravdam sve što bih uradio. Ovako, osećao sam se poraženim, obespravljenim. I, eto, to je sve.

Kako je na mene uticao zatvor? Ne znam. Ja se, osim islednog postupka, ne sećam zatvora kao neke svoje tragedije. Čak, rekao bih da mi je zatvor doneo mnogo korisnog: tamo sam prvi put stupio u kontakt sa malim, običnim ljudima, jer sam se oslobodio mnogih predrasuda. Ne znam, neko nedavno reče: da nije bilo revolucije, Pekić bi postao plejboj. Moguće je.

Osim toga, zatvor mi je dao mnogo vremena za razmišljanje. U zatvoru sam i doneo odluku da pokušam da pišem i da istražujem klasu kojoj sam pripadao. Naravno, zatvor mi je otkrio i fenomen straha (u delu istražnog postupka) kao duboke ljudske vrednosti. Čovek koji nije upoznao veliki strah, nije kompletan čovek, kao i onaj koji nije otkrio veliku tugu ili veliku radost.

Vaši roman ii drame često deluju kao da su izašli ispod pera čoveka kome je sve jasno. U privatnom životu, rekao bih, vi uopšte ne delujete kao čovek siguran u sebe. Otkud sada ta nesigurnost, pa i jedna crta mističnog ponašanja? Ranijih godina, pre odlaska u London, imao se utisak da ste čovek siguran kao hladan čelik, ličnost koja zna šta hoće i koja će to sprovesti bez obzira na cenu?

Tačno. Kada su posredi značajne stvari, odredjivanje životnog puta, moralnog stava, pitanja savesti, tu sam ja odlučan i definitivan i menjam mišljenja samo kada me na to nateraju nova saznanja i novi argumenti koje ne mogu da pobijem. U svemu drugom prilično sam nesiguran, i to nisam bio ranije, jer sam ranije manje znao.

Ako čovek više čita, više konzumira tudja iskustva, više je u dodiru sa stvarnošću, čini se da je prirodno da bude sve nesigurniji. Ja ne nalazim definitivne odgovore gotovo ni na šta.

Učini mi se ponekad: evo sad sam našao definitivan odgovor; onda vidim, boga mu, ja bih n ate definitivne odgovore mogao da postavim neka pitanja, pa onda vidim da su ta pitanja već postavljena i da ono što mi se učinilo definitivnim u jednom trenutku – nije uopšte definitivno.

To, naravno, podriva svaku mogućnost da čovek kaže: ja mislim tako i tako, i tako i tako jeste bez pogovora. Takvo apodiktično odlučivanje u bilo čemu čini mi se direktno smešnim. Ne, ja respektujem ljude koji nemaju dilema. Ja respektujem idealiste koji su u stanju da kažu: to je to i nikako drukčije, a ja tako ne bih mogao više ni za šta na svetu kazati.

Što se tiče misticizma, to je jedno pitanje koje me takodje ne napušta. Trenutno se nalazim u periodu u kojem se očevidno u meni neki djavo radja. Teško je to definisati: ja sam, u stvari, oduvek bio sklon mistici, ali mistici u njenom, da tako kažem, boljem delu. Oduvek sam bio sklon istraživanju istočnih iskustava.

Lagano sam došao do nekih saznanja, koja, naravno, nisu definitivna, već su i ona podložna sumnjama; ali mi ta saznanja danas kažu da ništa zapravo nije onako kako izgleda da jeste; da postoje neke druge dimenzije koje mi samo slutimo, a ne znamo ih, a neke dimenzije života ne možemo uopšte ni da shvatimo ni da dokučimo usled toga sto su potpuno disparatne sa našom misaonom konstrukcijom.

Da budem jednostavniji: ubedjen sam danas da su ukupna ljudska saznanja samo kap poznatog u jednom ogromnom svemiru neznanja kojim se mi krećemo po nekim nedostupnim mehanizmima, i vrlo konfuzno.

Nisam ja to definisao kao filosofiju, to je samo moje osećanje da mi kao čovečanstvo, kao istorija, često mlatimo praznu slamu, bez stvarnih saznanja o ciljevima ljudskog postojanja, i bez razumevanja istorijskog kretanja.

(N. B. Borislav Pekić je posle kratkog boravka na odmoru u Poreču, i neposredno posle ovog razgovora, krenuo nazad, “svojoj kući” u London. Sa sobom je poneo sve svoje mnogobrojne dilemma, nostalgiju i ogromnu volju da ispuni jednu misiju – kojoj očigledno ni sam ne zna pravu svrhu. Primedba J. G.)

7 comments:

Anonymous said...

Poštovana Snežo,
dugo sam razmišljao o pitanju koje ste postavili, i to ne toliko o nekim zajedničkim karakteristikama između Lešeka Kolakovskom (verujem da ste na tog Kolakovskog mislili - za drugog, naposletku, i ne znam) i Borislava Pekića; na kraju krajeva, između većine ljudi koji se bave idejama istorije, religioznih i političkih ideologija, mogu se ustanovljavati srodnosti; mislio sam, pre svega, o kompleksnosti dela (pa i lika) samog Borislava Pekića, o nečem što do sada nismo pominjali, a što ste vi svojim pitanjem možda i nehatno inicirali.
No, prethodno da pokušam direktno da odgovorim na vaše pitanje. Jedino gde ja nalazim sličnost između dvojice pisaca (inače, potpuno različitih ideoloških koncepata) jesu određene stilske karakteristike, tzv. figure.
Sa izrazitim literarnim darom, Kolakovski je izgradio jednu samosvojnu varijantu modernog filozofa. Izrazit književni talenat, nalik Pekićevom (mada ne baš toliko izrazit) jasno se vidi u stilu većine njegovih filozofskih eseja.
Već u ranoj mladosti, koliko je meni poznato, Lešek Kolakovski je pripadao onim trezvenijim, vrlo retkim misliocima koji su zauzeli ironičan stav prema filozofiji kao profesiji, prema onima koji su naprosto primorani na neku vrstu stalnog pravdanja zbog toga što od filozofiranja prave svoj profesionalni posao. Njima se gotovo cinično, prigovaralo da "ptica peva, ali se ptica ne bavi ornitologijom", baš kao što je i filozof onaj koji filozofira, a ne onaj koji govori o filozofiji.
Borislav Pekić, je recimo bio veliki zaljubljenik u istoriju koji je imao izrazito ironičan odnos prema njoj, baš kao i prema velikim filozofskim sistemima. Imao je on, na neki svoj, "pekićevski" način ironičan odnos i prema samoj literaturi, premda na prvi pogled to uopšte ne izgleda tako.

S druge strane, Pekić je i stvaralac i neko ko se ne libi da govori o literaturi; moglo bi se čak tvrditi da je izraziti umetnički nerv, jedna neverovatna imaginacija onemogućila Borislava Pekića da postane jedan od najlucidnijih filozofa svoga vremena. Da je bio samo malo manje darovit, Borislav Pekić bi, nisam usamljen u tom uverenju, “zaglavio” ili u književnu kritiku ili u čistu filozofiju. Naposletku, pogledajte većinu Pekićevih knjiga: ma šta ko govorio, tu uvek ima više filozofije, nego “elementarne književnosti”, gde god nekom liku psihologija nije neophodna, Pekić će je izostaviti, gde god umetnost literature to dozvoljava Pekić će sukobima ideja zameniti sitne bolećivosti, besmislene atmosfere i nategnute dijaloge koji hoće da podražavaju stvarnost. Iščitajte, ako niste, knjigu “Korespondencija kao život”, prvi tom, pa uporedite shvatanja književnosti Borislava Pekića i Dragoslava Mihailovića, pisaca potpuno različitih poetika. Uz sve dužno poštovanje prema određenim segmentima njegove proze, saveti koje u jednom pismu Mihailović daje Pekiću su u najmanju ruku komični. (To izgleda kao kada biste rekli Ničeu da misli kao vladika Nikolaj ili Borhesu da piše kao Danko Popović.)Bojim se da i mnogi drugi pisci, Pekićevi prijatelji i savremenici, što iz neznanja (a većina njih, sem Mihiza i, možda, Kiša, po svoj prilici nisu bili naročiti književni znalci), što po slabosti ljudskoj, nisu uspevali do kraja da sagledaju domete jedne estetike. Čitava Pekićeva literatura, od početka do kraja, u osnovi je podređena najkrupnijim idejama egzistencije, dakle filozofiji, i nikad, ni u jednom trenutku, ni u jednoj knjizi, te ideje se nisu povukle pred pričom radi priče ili zbog tzv. spasavanja kompozicije dela. Čvrsto verujem da je najpre to ono što Borislava pekića čini velikim, a po mnogima i nedostižnim piscem.

Srdačno vas pozdravljam.
Poseban pozdrav za gospođu Pekić!

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani Petre,
kakva lucidna analiza kako Pekica tako i drugih knjizevnika. Stvarno fantasticno. Spremate li Vi mozda neku knjigu o Pekicu? Steta bi bilo da to ostane samo kao beleska na ovom blogu.
Pekic je cenio Kolakovskog pa je jedan kratak sastav nazvan "O idealnoj rdjavoj drzavi" (stampan u "Jezu", a kasnije u knjizi "Odmor od istorije") taj kompendijum posvetio Leseku Kolakovskom a ocevidno je bio inspirisan Kolovaskim.
Srdacan pozdrav
Ljiljana

Selena said...

Poštovanje gospođi Pekić i pozdrav svim posjetiteljima bloga.
O Pekiću se govori kao o eruditi, filozofu... dodala bih svemu tomu da je bio izvrstan psiholog. Ni kod jednog pisca nisam dosad naišla na toliko uvjerljivo, toliko precizno, toliko lucidno seciranje (razotkrivanje?) vrlo kompleksnih duševnih stanja kao kod Pekića.
Pisac je kojeg ću čitati i iščitavati čitavoga života. Nakon susreta s njime, više ništa nije isto...
Hvala gospođi Ljiljani na ovom blogu.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Selena,
Hvala veliko na lepim rečima i pohvalama za Pekića. Ndam se da on to negde u vasioni čuje i da mu je drago što ga hvale i čitaju.
Meni je drago da što više publikujem njegovih tekstova a oni su razni pa svako nađe nešto što mu u određenom trenutku leži i poklapa se sa njegovim idejama i situacijama.
Srdačan pozdrav.

Selena said...

Draga gospođo Ljiljana,

želim Vam reći i da sam ja u Zagrebu i da ovdje skupa sa mnom postoji vjerni krug čitalaca te da je do nekih knjiga gotovo nemoguće doći u knjižnicama, budući da su non-stop posuđene (kako se vrate, tako odu van). A u jedinoj knjižari za koju znam da se preko nje mogu kupiti neka Pekićeva djela (nažalost, samo neka), čim se pojave - planu, sve se vrlo brzo proda. Ni knjižnice se ne mogu pohvaliti da posjeduju sva njegova djela, što me rastužuje, ali ipak je prisutan i ipak se čita, pa i kada se (gotovo uvrijeđeno) iznenadim da netko nije čuo za njega, utješi me činjenica da ga mnogi moji prijatelji ne samo čitaju, nego iznimno cijene. A ovima prvima nekad nije teško oprostiti, budući da mlađe generacije nisu za mnoga imena čule i da je isti "sindrom" (neinformiranosti i slabog čitanja) prisutan na svim našim prostorima, a oni samo djelomično krivi (krivim obrazovni sustav i politiku, između ostaloga). Pa ako je danas većini glavni izvor informacija internet, onda puno znači to što postoji blog posvećen ovom velikom piscu i misliocu."Jedrenje" internetom se zna pretvoriti u inicijacijsko putovanje kada se susretnu sa sadržajima poput onih ovdje, mnogima će to, nadam se, biti motiv da uzmu knjigu i ruke i obogate svoj život.
Sada mi je palo na pamet - jeste li razmišljali o službenim e-izdanjima Pekićevih knjiga, koje bi se mogle kupovati (downloadati) i čitati preko e-book-čitača, koji su već prilično prisutni (Kindle i slični)? Osobno sam uvijek za papirnati oblik, međutim, svjesna sam da se vremena mijenjaju, a da je i čitanje preko sličnih "sokoćala" način i za ljubitelje knjige da lakše i brže dođu do željenih naslova i da čitanje sveprisutnih knjiga u e-formatu ne bude naporno za oči (što više nalik čitanju knjige u klasičnom formatu). Osobno bih željela imati sva Pekićeva djela isključivo u papirnatom obliku, međutim, činjenica je da bi mnogi ostali lišeni vrijednih iskustava bez mogućnosti koje im današnja tehnologija pruža (sudim prema iskustvima iz okoline).

Oprostite na možda predugačkom komentaru, moram upitati još nešto - gospodin Petar N je u jednom od komentara spomenuo i pohvalio mladog srpskog pisca u čijem se djelu Pekić pojavljuje kao glavni lik, da li je to djelo objavljeno, može li se znati o kojem je djelu riječ? To me jako zanima, a nisam uspjela doći do informacije.
I jedno pitanje koje me također zanima. Hoće li biti objavljen rukopis Srebrne ruke, odnosno, kada bi se to moglo očekivati (znam da je roman nezavršen i pretpostavljam da materijal treba posebno urediti za objavljivanje, što, opet, traje)?
Velika je stvar sve što činite i sav napor koji ulažete, svima nam mnogo znači.
Vjerujem u to da oni čiji nas život i misao trajno dotaknu uvijek žive s nama i kroz nas. Pekić nije više fizički s nama, međutim, na mnogo načina je živ i prisutan, na mnogo načina je unio i nastavlja unositi u naše živote ideje i emocije koje ih čine vrednijim i smislenijim. Zato i ja želim vjerovati da titraj naše zahvalnosti na tome uspijeva doprijeti do onih dijelova vasione gdje je on našao svoj mir.
Najljepši pozdrav,

S.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Selena,
Veliko Vam hvala ma divnom i opširnom komentaru. Naročito mi je drago da postoji tako veliko interesovanje za Pekića u Zagrebu.
Što se tiče SREBRNE RUKE postoje samo komentari i kratak sadržaj buduće knjige, istorijska građa koju je Pekić skupljao, ali nema teksta knjige.
O svemu ostalom možemo govoriti ako mi se javite na moj mail čija adresa se nalazi na blogu.
Srdačan pozdrav.

Selena said...

Poštovana i draga gospođo Pekić,

zahvaljujem :)

Javila sam se na Vaš mail.
Tek danas odgovaram, jer nisam uspjela ranije, izvinite zbog toga.

Srdačan pozdrav