Sunday, February 03, 2008

Dnevnik 1970-XIV deo

Iz neobjavljenih dnevnika Borislava Pekića. Izbor Ljiljane Pekić.

(?) januar 1970. godine.

59. Osećajnost koja pisce uopšte čini nesposobnim za vodjenje politike je i osnova njihovog talenta. Ako izuzmem nekoliko uostalom sumnjivih primera (Gete) deficit ove osećajnosti nije dozvolio Čerčilu ili Djilasu da se bave književnošću, ili im je dozvolio da se njome bave bez uspeha.

Pa ipak talenat za politiku i talenat za književnost, u svojim najvišim izrazima – istog su kova. To je sposobnost da se gradi i ruši bez sposobnosti da se predvide posledice. Pa često i bez osećanja potrebe da se u njih stekne bilo kakav uvid. botticellie1000-1


60. Jedan dobar deo dogmi od religioznih do ideoloških je obična konvencija, protokolarno pitanje, ponekad i stvar (dobrog) odgoja. K a d j e i v e r a u B o g a postala stvar odgoja i društvenog protokola zašto se to ne bi moglo desiti (i zar se ne dešava) sa dogmama u konstitucionalnoj revolucionarnosti proletarajata?

61. Mi činimo prave podvige da bismo svoje zablude učinili opštim.

62. Gledao jednu rdjavu dramu Arbuzova “Utvara Čehova”. Medjutim, pošto sam je gledao u društvu “komentatora” došao sam do ubedjenja da za pisca nema goreg iskustva nego da nečiju tudju dramu gleda tako na televiziji (ne svoju – jer prisutni tada ili ćute ili hvale). Ali na onoj tudjoj NERAZUMEVANJE je u neposrednom i razarajućem dejstvu.

63. Dok se život na svim nivoima komlikuje, ili je on oduvek takav bio, ali smo mi tek sada stekli mogućnost i sposobnost da ga takvim vidimo i osetimo, dok pred našim očima kao u garderobi posle predstave činjenice svlače svoje lažne kože, svoje trikoe boje stvarnosti, dok ideje i tzv. realnost munjevito menjaju svoja značenja i ugao se saznanja menja tako brzo kao da mu je osovina neki pomahnitali rotor, dok se sve oko nas razgradjuje i gradi kao da je naše materijalne brzine zamenila neka nova, brza, neljudska, i dok sve te dileme počinju da bivaju i naša zbunjena svest o njima – od pisaca se traži da pišu prostoproširenim rečenicama.

U afirmativnim i negativnim konstatacijama. A nije li to zapravo bekstvo u konstatacije?

Konstatovati – to je opisivati. Stav pisca je u selekciji. On je lopovski prokriumčaren u onome što je izabrao da vidi kao i u onome što je odbio da vidi. Laž ortodoksne realističke škole je u tome što ona propoveda jednu lažnu i nemoguću NEUTRALNOST.

Piščev stav je tada kukavičije jaje podmetnuto u gnjezdo stvarnosti. Više polažem na to da zaustavim ionako LAŽNU radnju (koja je stvarna samo ukoliko sadrži elemente MOGUĆE stvarnosti) i da pristupim komentarisanju nego da svoje dileme i svoje mišljenje putem pripovedačkog manira pripišem toj stvarnosti.

Takva realistička stvarnost ne postoji, ona samo liči onome što se stvarno dogadja. Ponegde se lopov lako a negde teže prepoznaje, ali on je tu kao na dečijim grafičkim skrivalicama.

No comments: