Monday, April 09, 2007

“Političke sveske“-8. deo

Iz knjige “Političke sveske“-8, od Borislava Pekića, izdanje „Solaris“, Novi Sad, 2001. Izbor Ljiljana Pekić.

DisasterKomunizam nije praktična filosofija, nego ekonomska doktrina kojoj je dijalektički materijalizam samo nuzinstrument primene na duhove ljudi. Izabrana determinanta bila je plod zabluda, pa je i politika koja je izmišljena da služi njihovoj ‘nužnosti’ morala da bude pogrešna (istorijski privremena) iako je katkad mogla da bude povoljna po naše živote. U stvari kao da se dogodio jedan obrnut proces. Nije determinanta birala svoju politiku, koliko je praktična politika izmišljala svoju istorijsku determinantu.

Uviđanje da je vlast radničke klase nužna, sudbinska, nije nadahnulo nikog na stvaranje komunističkog pokreta; naprotiv – radnički pokret stvoren za izvršenje istorijskih lokalnih ciljeva (poboljšanje materijalnih i duhovnih prilika života) pronašao je u zamišljenoj nužnosti neograničene vlasti radničke klase, svoju determinantu. Umesto da istorija inspiriše pokret, pokret je inspirisao istoriju, odnosno pokret je deformisao istoriju.

Komunisti poverovaše da se pronašli determinantu kad su besklasno društvo proglasili istorijskom nužnošću, koju njihova politika samo ubrzava. Evo kako sporedna, ljudska politika postaje opšta – božanska; i da je nema, njen bi cilj bio postignut samom prirodom društva i njegove istorijske mabicije.
*****
Savremena politika koja hoće da bude delatna mora istovremeno biti i važeća folosofija.
*****
Simboli jedne ideje deluju isto tako efikasno kao i sama ideja; ponekad efikasnije, jer simboli ne podrazumevaju njene mane koje prećutkuju, a preuveličavaju njene vrline, koje ističu.
*****
Efikasna politika ne sme da bude nerazumljiva, što znači zainteresovana samo za neke idealne i finalne oblike društva kojima teži. Ona jedva sme da poziva nažrtve čiji smisao ne bi bio izražen u kakvom bliskom dobitku. Ona ne sme retovariti jedan narod, kao posredstvo svojih ideja, ciljevima koji su potpuno van domašaja njegovih, prekih i aktuelnih interesa. Ona mora štedeti strpljenje – snagu građe koju organizuje.

Efikasna politika mora naći načina da svoje dogme ma i prividno saživi sa opštom tendencijom svog društva, zadržavajući, pri tome, neumanjenu korektivnu snagu u neprekidnom dejstvu. Shvativši svoje odustajanje od dogmi kao privremeno, ona mora naći načina, takođe, da ove dogme sprovodi kroz postojeće tendencije, ukoliko je to moguće, ili da ih se privremeno odrekne, ukoliko je to nemoguće. Najpre proširiti sud, pa onda sipati tečnost u njega; u protivnom tečnost će proizvesti raspadanje suda: propašće i narod i dogma.
*****
Finalni cilj efikasne politike, koji je opravdava post faktum je filosofski: sadejstvo sa determinantom.

Tekući cilj je popularan : on se prihvata, nikad natura kao nužno zlo politike da bi društveni organizam bez izlišnog trenja mogao da se upućuje onom prvom, finalnom.

Nikad finalni cilj ne sme biti prenebregnut za račun popularnog, jer time politika postaje neefikasna, ali ni popularni zanemaren za račun finalnog, jer time politika deluje neefikasno. Politika ne može biti efikasna ako previdi prvi, jer se time odriče jedinog uslova svoje metafizičke opravdanosti; ona ne može biti efikasna i ako previdi drugi, jer time oduzima sebi mogućnost da na prvom uopšte deluje.
*****
Mada komunisti ne teže nekom metafizičkom cilju, pa im politika nužno ne može biti efikasna, ona nije ni popularna, stoga što, uhvaćeni u klopci – komunizam kao finalni cilj i socijalizam kao privremeni cilj, zaboravlja načelo o dvociljnosti politike. Komunisti hronološki drugostepene ciljeve pretpostavljaju hronološki prvostepenim; isuviše zainteresovani, i zaslepljeni budućim izgledom stvari, u zabludi da ga već sad oblikuju, oni zaboravljaju na njihov izgled sada, na trenutno stanje tih stvari.

Komunisti liče na sumanutog skakača preko prepona, koji – pošto je pretrčao jedan put u rekordnom vremenu – ne bi umeo da opiše kako izgleda, jer ga nije ni opazio. Ni finalni cilj neće moći biti ostvaren, ako svi tekući uslovi redom ne budu ispunjeni. Nakazni tragovi što ih čovek ostavlja iza sebe uvek su krivim putem upućeni; zaboravljene stvari svete se onima kojima smo namenili večnost. Brzina nije nikakav vredan pojam u istoriji. Brz je konj, a ne svet.
*****
Kakvog značaja ima da li će jedan društveni idela biti postignut za sto ili za hiljadu godina? Naročito ako smo svesni da ako ga želimo po svaku cenu postići za sto, nećemo doći do njega ni za hiljadu, a možda nikad.
*****
Cilj jedne efikasne politike ne može biti ni revolucija kao nasilna, ni reformacija kao mirna izmena stanja jedne stvari – nego PREFORMACIJA kao izmene same stvari u njenoj suštini. I reformacija i revolucija dejstvuju na stvar spolja, te se zadovoljavaju promenom njenog izgleda. Samo preformacija kao unutrašnje dejstvo menja prirodu stvari.

Preformacija je uvek neprisilna, spontana i jedini elemenat prinude koji se u njoj opaža to je izvesni podsticaj. Pretpostavlja se naime da svako društveno stanje potencijalno sadrži u sebi svoje buduće forme i da se realiteti sutrašnjeg idealnog stanja nalaze u idealima današnjeg realiteta. Pod određenom političkom (socijalnom) temperaturom ova se preformacija vrši spontano ili se ne vrši uopšte. Stoga efikasna politika nema drugu ulogu do temperaturnu : ona stvara pogodnu temperaturu za spontanu preformaciju društva.
*****
Zločin ne može biti istorijska nužnost. On može da bude nužnost jedne izabrane metode. Ali još uvek stoji odgovornost onih koji su izabrali takvu metodu, koja neminovno mora da se služi zločinima da bi postigla idealne ciljeve.
*****
Verno-podanička sloboda, to je sloboda jugoslovenskih pisaca. Ali istina retko koga hrani. Utoliko pre se osplati biti konformist. Komunisti pod apstraktnom slobodom podrazumevaju svaku slobodu, koja ne služi njihovim ideološkim ciljevima. Piscima ostaje da budu slobodni u granicama ideje, kao što su mazge koje pokreću dolap sloboden u granicama užeta! Kakva sloboda?!

Šta znači sloboda pisca u društvu koga je prinuđen da brani?! Šta znači sloboda koja se može koristiti samo u jednom, od politike izabranom smeru?! Šta to vredi jednu jedinu misao moći kazati na hiljadu načina?! Zbog toga ta misao neće postati neka druga! Uvek ostaje ona jedna jedina misao. Fantastična definicija slobode jednog komunističkog pisca : «Sloboda u granicama ideje!» postaje smešna kad mora da vlada piscima koji nisu komunisti. Prirodno je da se moja sloboda kreće u ‘granicama ideje’. Ali moje ideje! Ne ideje na koju sam osuđen!
*****
Ne treba zaboraviti nikad da cilj nije sasvim nezavistan od sredstava koji se upotrebljavaju za njegovo postizanje. Sredstva nose u sebi prasliku cilja ; sredstva utiču na cilj tako što ga prinudno menjaju prema sebi. Ako je neki cilj nužan, mora da su i izvesna sredstva nužna za njegovo postizavanje. Svaka druga neodgovarajuća unakaziće cilj, jer će ga modelirati prema sebi : pogreške instrumenata moraju se videti na delu.

Pogreške u izvođenju jednog političkog ideala ubijaju njegovu idealnu prirodu. Komunizam više ne može biti drukčiji nego onakav kakvim ga napraviše sredstva upotrebljena za njegovo građenje ili održanje.

Ne znam za fatalniji aksiom od onog koji idealnim ciljevima dozvoljava sva sredstva. Onoliko koliko cilj bira sredstva (prema svojoj prirodi), toliko sredstva biraju cilj prema svojoj. Koliko cilj izgrađuje sebi svojstvena sredstva, toliko sredstva recipročno izgrađuju sebi cilj.
*****
Tiranija nije sredstvo da se stvori nešto izvan ili posle nje. Ona svojim sprovođenjem već označava krajnji cilj do koga jedno despotsko društvo može da dopre. Tiranija kao sredstvo nužno uspostavlja tiraniju kao cilj. Tiranija kao privremeno sredstvo za postizavanje slobode, postaje trajan cilj društva.

No comments: