Sunday, April 22, 2007

Iz dnevnika - V deo

V deo neobjavljenih dnevnika Borislava Pekića (novembar, decembar 1955, januar – mart, septembar-novembar 1956)

De Chirico-Melancholy of a StreetUmetnik podseća na dete, kome su krpe dovoljne da dočaraju najskupocenije odore, izdubljena kora drveta da isplovi kao osvajačeva lađa, prostor ispod stolice da se podiže kao palata. Umetnik prevazilazi dete u broju pojedinosti koje su mu neophodne da bi iznova sazidao, preko vlastite moći, svet ako ako mu se ovaj ne dopada. Njemu nije potreban ni prostor ispod stolice, ni krpe, ni kora drveta. Samo talenat i volja. U oba slučaja to su osobine Boga, na koje nam ukazuje crkva. Taj talentovani dobročinitelj čija je volja sama sobom jedan stvaralački akt ako bi imao, u šta sumnjam, jer to se protivi samoj afektivno ‘tupoj’ prirodi božanstva – ako bi imao imalo zadovoljstva od dela koga je proizveo ‘rečju’ – mogao bi da dočara zadovoljstvo umetnika koga ovaj stvara.
****
Mnogi su umetnici promašeni tirani, i pošto im ne uspeva da budu suvereni stvarnog sveta, biraju da budu bogovi jednog koji nije stvaran, ali je isto toliko pogodan za volju koja traži predmete neograničenog vladanja.
*****
Sva sujeta, sva ravnodušnost, superiorna poročnost umetnika, izraz je tog unutrašnjeg divinog oduševljenja, takoreći jedne božanske navike. Moral insanity je moral bogova i umetnika. Ukoliko je umetnikov ‘svet’ manji utoliko je veća surovost sa kojom on vlada. Samo veliki ‘svetovi’ zahtevaju razum koga su božanstva lišena.
*****
Realizam je ‘prepisivanje’ fakata. Drži se naivno da je dovoljno jednu činjenicu prepisati, pa da ona bude realna u pravom kao i u privremenom svetu. Pri tome se raboravlja da dobar deo ‘stvarnosti jedne činjenice’ nije stvarnost njena po sebi, nego ‘stvarnost sistema u kome deluje’. To znači da je, ako bismo želeli sda naša činjenica deluje i u našem svetu, neophodno preuzeti zajedno sa njom i ceo sistem u kome ona živi. Kada bi se čitav ‘objektivni sistem činjenica’ mogao jednostavno preneti u umetnikov svet onda bi se ‘stvarni svet’ mogao još jednom stvoriti, što je očevidno nemoguće. Preinačenje, ono što ortodoksi nazivaju ‘unakažanje’ činjenica, preduslov je valjane umetnosti. Činjenica mora da se adaptira na ‘svet u svesti’ pošto je migrirala iz ‘sveta van svesti’ (oneobičavanje).
*****
Pisanje može postati strast – i to je dobro, iako poročno. Međutim, to nikako ne znači da treba pisati strasno. Pisac mora biti bestrasan, ali ne kao redovnica, nego kao vestalka. Naime on mora posedovati jednu neaktueliziranu strast, jedan zatomljeni žar koji iz beskonačne udaljenosti od razumskog delovanja osvetljava ovo crvenim sjajem.
*****
Verujem u ono što je apsurdno, jer se samo u apsurdne stvari može verovati. Ostale se znaju ili ne znaju.
*****
Misli se da veličina ljudi zavisi od veličine vremena u kome žive. Ja tvrdim obratno : veličina jednog vremena zavisi od veličine ljudi koji u njemu žive. U međuvremenu ipak ostaje biti vrlo, vrlo strpljiv : napola zmija, napola golub.
*****
Prijateljstvo ima dvostruku granicu oko sebe : prva je određena našim davanjima, druga našim uzimanjem. Prva odmerava naše emocije, druga naš egoizam. Idealno je ako se one poklapaju. Međutim, prijateljstvo živi ne na zajedničkom razumevanju, nego na međusobnoj toleranciji.
*****
Posledice radničkog upravljanja se niti vide, niti će se videti, jer komunisti nisu toliko naivni da poveruju doslovno svim načelima svoje ideologije. Ova reforma imala je isključivo spoljnopolitički značaj i ona se ne sme ozbiljno pretresati kao pokušaj preobražaja društvene privrede.
*****
Narodnom pokretu treba pamet jednog, a vernost svih.
*****
U diktaturi se za poslušnost sve može kupiti, ali se neposlušnost ničim ne otkupljuje. Između vlasti i naroda stoji strah kao regulator lojalnosti. Vulgarna diktatura se obezbeđuje zakonima da bi ih kršila, poverenjem da bi ga izneverilo, poslušnošću da bi ga učinilo slavnim. Idealna diktatura bira zakone među onima koji su dobri, jer se najlakše podnose, prezire poverenje koga diktira interes, i zahteva pokoravanje samo tamo gde se ona sama pokorava opštim idealima.
*****
Vlast je kao plod; dok ne bude zreo neće pasti ma koliko tresli drva na kojima raste.
*****
Čovek bi sa podjednako strasti hteo da se pretopi u istovetnost, ali ako može i da sačuva sva svoja razlikovanja, do kojih mu je stalo. On bi voleo da ne strši tamo gde bi ga vetar mogao slomiti žestinom koja više ne bi bila podeljena; ali i da izbija iznad ravnice, tamo gde nije podeljena ni njegova svežina. Strah od nerazlikovanja.
*****
Zašto priznati neodoljivu opsesiju siline koja obuzima automobilistu kad pod svojim rukama oseća mašinu koja ga nosi, a ne priznati da tu istu opsesiju doživljuje Vođa, koji oseća pod svojim glasom podrhtavanje strahovite ljudske mašine, ili državnik koji pod svojim intrigama oseća kako se dešavaju stvari?
*****
Veliki su govornici uvek imali nešto demonsko u svojoj prirodi, nešto što je umelo da se nevidljivim kandžama domogne ljudske strasti i da ih podigne na visinu rodoljublja.
*****
Čovek se spušta u tuđu zemlju dok ne proizvede iz svog nedešavanja svoju sopstvenu. Zato stara groblja deluju tako sigurno i bezbedno, tako rođački, tako velikodušno, što u njima nema zemlje koja bi bila nezavsna od nas, koja bi bila hladna prema nama. Zemlja koja nije grobnica nije zemlje. Prava zemlje je prostodušna i mirna kao sama smrt.
*****
Samo oni momenti mog maštanja kojima dominira praktični cilj, samo oni u kojima razmišljanje preteže nad pukim slikama, samo efikasno maštanje koje pretpostavlja da bude sredstvo umesto svoje vlastite svrhe – zaslužuje da mu se čovek, i tada obazrivo prepusti. Svako drugo je trulo, trulost iz koje buja zarazno cveće letargije, jedna u svojoj rasprostrstosti nepojamna vegetacija ludila.
*****
Svaka filosofija svojim novim položajem prema svetu, pravi sebi jednu novu i samo sebi svojstvenu jezičku izvestost koja nije drugo do izraz njenog položaja; po sebi reči su dvo-, tro-, i višeizvesne, ali svaka filosofija uzima samo jednu od tih izvesnosti.
*****
Vođi raspolažu idejama, a narod strastima. Ali revolucija nikada nije ideja, nego strast. Ideja je najbolji mogući vid adaptacije na strasti. Ideja je održavotvorena strast.
*****
Za idealne programe niko se pametan ne brine; narod ne zanima njihova budućnost. Realan program za danas – to pridobija narod. Realan program je najbolje moguće ispunjenje ličnih želja koje su dobile kolektivno značenje. Politički bukvar napisan želudačnim sokom.
*****
Ne može se istovremeno služiti ljudima i idejama, mada je možda moguće služiti ljudima kroz ideje, i ideji kroz ljude.
*****
Ono što čoveku najpre pada u oči kad pogleda XX vek, jesu ustanove iz kojih izvire i u koje otiče: tamnice, bolnice, ludnice i čajdžinice. Prve zadovoljavaju njegovu strast za istinom; druge - njegovu strast za životom; treće – njegovu strast za mirom; četvrte – njegovu strast za srećom.

No comments: