Wednesday, April 25, 2007

Iz dnevnika - VIII deo

VIII deo neobjavljenih dnevnika Borislava Pekića (januar 1959)

Idealna sloboda je nemoguća. Ona je pretpostavka budućeg Boga i u sebi sadrži pranačela apsolutnog mira i smrti. Ono o čemu raspravljamo je ili mehanička nezavisnost (egzistencijalisti), veštačka volja (hrišćanski ortodoksi i naučni heterodoksi) ili racionalna sloboda (moja pretpostavka o jednoj ostvarivoj slobodi).
*****
Drama je ili dobra ili loša: dobra ako dotiče autotip stvarnosti, loša ako ga promaši ili ga zanemri (veliki deo savremene dramaturgije koji sa gledišta važnosti po nas, konkuriše cirkuskim lakrdijama).
*****
LifeHumanost više nije jedan stav prema svetu, jedna filosofija o svetu, jedno moralno iskustvo. Humanost je stvar dobrog odgoja, dupka. Kako se dogodilo da humanost od jedne metafizičko-etičke kategorije postane društvena konvencija? Mi nemamo žudnju za humanošću, nas uče humanosti. Stoga se događa da je humanost neprimenljiva, osim tamo gde ništa ne staje.
*****
Lakardijaška zamena pojmova savremene civilizacije. Biti human trebalo bi da znači biti mudar, a znači biti dobro vaspitan. Biti vaspitan trebalo bi da znači biti moralan, a znači u moral prerušiti svoje instinkte. Biti instinktivan, trebalo bi da znači biti slobodan, a znači biti predodređen.

Biti predodređen trebalo bi da znači biti mrtav, a uvek znači obrnuto biti živ. Biti mrtav trebalo bi da znači ne delovati, a znači živeti po svom stvarnom dejstvu (posthumna egzistencija).
*****
Buđenje je neka vrsta rekreiranja. Stvaram svet iz ničega; jedan drugi uništavam. U polusnu, međutim, oba se sveta prožimaju, trajući na istom mestu kao senke mnogobrojnih predmeta, koji se u poruzi fizici, nekim čudom poklapaju. I što je najprimamljivije – ja postojim u svim tim svetovima, služeći se samo jednim telom.
*****
Ništa nas ne može spasti od rođenja, a rođenjem se zauvek opredeljujemo protiv slobode. Ono što stvarno postižemo je sporadična mehanička nezavisnost, nešto kao sloboda izbora u malom (makrokosmos ostaje netaknut našom lažnom slobodom) u obrisima, u efemernostima, na periferiji sopstvene egzistencije. Mikroskopska sloboda sa kojom se samo zabašurujemo pred sudbinom. Apsurdnost naše slobode.
*****
Meni je potreban Bog kao zapušač za bocu. Bez Boga moj sistem nema smisla. Ali Bog je jedini predmet sveta koga čovek može stvoriti. Samo Bog može jedan svet učiniti sferičnim. Svet kao lopta. Samo Bog koji se tek stvara može biti oslobođen jeretičke obrade.

Takav Bog ne deluje kao normativ, nego kao ukupan cilj sveta i njegove istorije. namesto društveno praktičnog Boga dolazi objektivno praktičan. On je iznad svake hereze, jer nije gotov. Jeste kao racionalna budućnost, nije kao uređivačka prošlost, a njegovo prisustvo je samo nerazvijena mogućnost.

Kakav je to Bog za čije je održanje potrebna legija mislioca i čitav jedan odbranbeni mehanizam (Crkva)? Mom Bogu ne treba ništa osim sveta. Ne prethodi Bog svetu, nego svet Bogu. Da bi zapušač imao smisla, potrebna je boca za njega. Zapušač se pravi po meri grlića. Ali šta je boca bez zapušača?
*****
Između hrišćanskih i komunističkih ortodoksa, između desnih i levih budala, tesna su vrata kroz koja pošten čovek može da prođe.
*****
Postoji protivrečnost između slobodne volje i sudbinskih konstrukcija u kojima se ona vrši te stoga postaje neiskoristljiva. Sloboda je neiskoristljiva, to je sadržina apsurda koga duhovna egzistencija otkriva u sebi; pojedinačna svemoć nije drugo do instrument opšte svemoći.

U postupcima naše slobode razvija se jedan sudbinski nacrt. Kako nijedna sloboda ne može imati uticaja na sudbinu niti aktivna biti u sudbini, to i bilo kakvi stavovi, moraju biti isključeni.
*****
Vernopodanička sloboda, to je sloboda jugoslovenskih pisaca. Ali istina retko koga hrani. Utoliko pre se isplati biti konformista.
*****
Komunisti pod apstraktnom slobodom podrazumevaju svaku slobodu koja ne služi njihovim ideološkim ciljevima. Šta znači sloboda pisca u društvu koga je prinuđeno da brani?! Šta znači sloboda koja se može koristiti samo u jednom od politike izabranom smeru?

Šta to vredi, jednu jedinu misao moći kazati na hiljdu načina?! Zbog toga ta misao neće postati neka druga! Uvek ostaje ona jedna jedina misao. To je sloboda roba! I on se kreće u granicama lanca, odnosno gospodareve volje. Odista nema razloga da se plaća jedna književnost, ako želimo da bude dobra i slobodna.
*****
Ne verujem ni u jedno neposredno iskustvo više nego u svoje mišljenje, bez obzira duguje li ono nešto iskustvu ili svojoj refleksivnoj prijemčivosti.
*****
Apsurdnost je stalan imanentan oblik moje egzistencije. Naša svemoć je samo duhovna, u svemu ostalom mi smo nemoćni. Sa gotovim instrumentima slobode mi smo sasvim i nepovratno sudbinski, mitološki.
*****
Nama nisu potrebne nove reči nego nova značenja starih reči, kojima bi možda trebalo da, po Hakslijevom savetu, prethodi raskuženje starih. Uopšte mislim da jedno temeljno raskuženje ne bi svetu ništa škodilo.
*****
Agnosticizam nije sistem nego stvar časti i ličnog, pre svega intelektualnog poštenja. Velikoj poštenoj sumnji treba da budu podvrgnute najpre naše velike istine. Ukoliko su istine veće, a naročito ukoliko su popularnije zaslužuju veću sumnju i, naravno, veću opreznost.

Nema stvari prema kojima osećam veće nepoverenje nego one koje zaslužuju opšte i nepodeljeno poverenje. To mi izgleda kao kad bi cela publika nekog mađioničara verovala da on zbilja može da učini što nam izgleda da čini.
*****
Politika pati od naslednih spasilačkih instikata. Priznajem da nikad ništa nisam toliko mrzeo i prezirao kao mesijanstvo, nečovečnu težnju da se ljudima nametne neka formula spasenja. Mrzim formulu očinstva, porodičnosti, društvenosti, državnosti, formule polnosti, religioznosti, merzim formulu civilizacije.
*****
Tek što se rodismo staviše nas u modele, koje je civilizacija vekovima pripremala za nas, ne znajući nam meru, ali pretpostavljajući da se ona ne može mnogo razlikovati od prirodne mere svih ljudi. Ukoliko donesemo sobom neka razlikovanja behu ona vrlo brzo uništena – u ime čovečanstva i, naravno, po nekoj katoličko-inkvizitorskoj logici, u ime nas samih i našeg dobra.

Nikad me niko nije pitao šta je zapravo za mene dobro? A kad sam i bio pitan, moje dobro nije uzimano u obzir. I ovoga puta u ime mog dobra.
*****
Život sam po sebi nije nikakva prednost. Ni smrt, takođe.
*****
Najviše se plašim života koga bih bio prinuđen da se stidim ili odričem. Plašim se da dođem u situaciju da samoubistvo izaberem kao jedini način da se sačuvam.
*****
Pripremamo ili uobražavamo da pripremamo dobru budućnost svojoj deci, a o toj deci ništa ne znamo. Nju uopšte ne uzimamo u obzir. Gradimo svet prema svom liku, a kd budu oni što dolaze trebalo u njemu da se nastane, može se dogoditi da ga nađu tesnim, rđavim, nakaznim ili smešnim, što je još gore. Šta vredi što delamo za budućnost kad nismo u stanju da ocenjujemo sa gledišta budućnosti.

No comments: