Saturday, April 07, 2007

“Političke sveske“-6. deo

Iz knjige “Političke sveske“-6, od Borislava Pekića, izdanje „Solaris“, Novi Sad, 2001. Izbor Ljiljana Pekić.

Državnici mere vreme najčešće prema trajanju svoje vlade, ređe prema trajanju nekog popularnog principa na kome je približno zasnovano zakonodavstvo i sistem upravljanja (kao sistem odnosa naroda i vlasti) ali nikad prema suštini jednog objektnivnog biću opstanka implicitnog principa, koji izlažući se i razvijajući kroz privremene istorijske forme, određuje njene stvarnosti kao racionalne ili samo kao stvarne (postojeće). Čak i politički doktrineri koji se nalaze na domaku metafizičkog mišljenja (komunisti na primer) gledaju u filosofiji samo praktičnu logiku osvajanja vlasti, a u politici samo propedevtiku njenog očuvanja.

De Chirico-MetaphysicsNikad politika, ta jedina oblast u kojoj ima prilike da se ispolji naša sopstvena mera racionalnosti, nije bila manje racionalna nego sada u dobu političkog racionalizma. Racionalizam kojim se služi današnja politika kao svojom filosofijom obična je metodologija održanja: veština sa kojom se zadržavamo u opstanku neke ideje. Racionalizam je tako postao filosofija stvarnosti, iako sa njom ima samo jednu skroz negativnu – egoističko subjektivnu vezu.
*****
Obratiti se istoriji znači pretpostaviti da se ona ponavlja, da se ona odista ponavlja, ali u svojim najopštijim, sumarnim, takoreći, praiskonskim i funkcionalnim formama, to meni izgleda nesumnjivo (ratovi). Istorija je zapravo alegorija ljudskog duha.

Najzad, nije svejedno razvija li ili ne razvija moju aktuelnu političku uvežbanost studija Francuske revolucije ili istorija srpskih političkih stranaka, atinske demokratije ili Vajmarske Nemačke. Jer ako razvija, onda se politička veština sastoji više u istorijsko-političkom obrazovanju nego u državničkoj intuiciji. (Politička veština svela bi se na TEHNIKU UPRAVLJANJA a političari bi u odnosu na biće istorije bili puki pijanisti u odnosu na kompozitore čije nadahnuće sviraju.) Ako ne razvija, onda istorijsko obraziovanje treba odbaciti.

Ne umanjuje li ih možda? Analogija je smrt politike. Državnik čija je glava pozornica kolosalnih istorijskih scena teško će od sveta načiniti pozornicu jedne nove, ukoliko se to uopšte može; on tačnije zapaža istorijske identičnosti nego distinkcije; on umrtvljuje živu istoriju iz pijeteta prema mrtvoj. (Zaboravljajući pri tom da mrtva istorija, istorija koja se desila sebi, više nije istorija.)
*****
U svojoj netrpeljivosti prema spekulativnom mišljenju (ne i špekulativnom) politikanti se u kavezu poslova ponašaju isto tako unezvereno, što će reći spontano, kao i eksperimentalni pacovi u svojim električnim krletkama. Postupci izvesnih političara tako postaju sasvim zgodne ilustracije zoomorfističkog principa.
*****
Politička ideja sama po sebi i sama za sebe ne može biti ni dobra ni loša, nego jedino stvarna i to samo ukoliko proizvodi stvarno; politička ideja ne može biti ni dobra ni loša ni u odnosu na ljude, ako se njena vrednost čita sa skale istorijskih potreba društvene svesti, pa je i tu samo stvarna i to samo po stvarnom koje proizvodi. U stvari, ona objektivno uopšte ne može biti podvrgnuta merilima koja slede a ne prethode njenoj priordi. Politička ideja je ili koherentna sa objektivnim duhom razvoja enerhije ili inkoherentna. U prvom slučaju ona je racionalna, u drugom ona je samo stvarna.
*****
Najopštija kategorija je objektivni duh razvoja enerhije. Ne uzeti u obzir to, ili ma šta objektivnije od tričavih izbornih teorija, znači sesti u voz ne zato da sišli na određenoj stanici, nego da bi se vozili ma gde nas to infantilno putovanje odvelo. Dakle, nije od značaja da li idemo u raj ili u pakao, samo ako idemo na nebo i ako nam je duša besmrtna.
*****
Misterija? Metafizika? Religija? U stvari nema ničeg mističnijeg od onoga što je samo stvarno, jer to što leži na mrtvom koloseku razvoja i mrtvim očima zuri u pustinju svojih mogućnosti, to je najstrašnija skila koju ljudska delatnost može da pruži. Tom neracionalno stvarnom prinose političari svoje nacije kao hekatombe.

Dakle nije pitanje u tome može li se jedna politička ideja društveno aktuelizirati, jer toteorijski može i najapsurdnija, nego Koliko je ona sama duhovna aktuelizacija objektivnog razvoja energije.

Besmisleno je zato skolastičko utvrđivanje eventualne međusobne prednosti „tehnokratije“ i „prirodnog života“ ako ne znamo ništa o tome koje od to dvoje aktuelizira ono racionalno u kategoričkom samorazviću energije. Bez toga je nemoguće načiniti distinkciju između racionalnog i stvarnog, a bez nje je nemoguće biti pozitivno aktivan.
*****
Ono što je racionalno mora biti jednom i stvarno, ali ono što je stvarno ne mora biti i racionalno, jer racionalno je ono što jeste po onome što daje, proizvodi, nastavlja sebe.
*****
Moral je uspostavljen ili u odnosu na čoveka ili u odnosu na Boga, čime se utvršuje jedna dvostrukost ili dvoizvesnost morala uopšte. Ako bi prvi moral označili kao humanistički a drugi kao divini, pada u oči da se delovanje zasnovano na njihovim normama razlikuje do te mere, da ako se prvi uzme kao moralan, drugi samim tim mora postati nemoralan i obrnuto, zaboravljajući za sada one grube ili fine razlike koje morali ostvaruju na jednom istorijskom planu.

Šta moral uspostavlja u oba slučaja, u oba svoja protivrečna ispoljavanja? Očevidno izvesne norme ljudskog ponašanja, čime se iskazuje da moralno kao odredba postoji samo s obzirom na čoveka, da je moral isključiva tvorevina one energijske kategorije (Uma) koja je po svojoj sekundarnoj organizaciji biološko-ljudska. Sa stajališta morala može se određivati samo ono što je ljudsko i to primarno ljudsko kao umno dok sve sekundarno ljudsko kao biološko, životno ne može biti podvrgnuto moralnim kriterijumima, jer bi inače bili prinuđeni da moralnu oznaku pridajemo instinktivnim radnjama.

Da bi se utvrdilo šta je moralno a šta nemoralno, nije dovoljno utvrditi šta je korisno „po naše živote“ nego šta treba učiniti da naši životi budu korisni. Ono što naš život čini nekorisnim, iako je za njega korisno ne može biti moralno, jer je neracionalno i obrnuto: ono što nas čini korisnim, iako je za nas nekorisno, moralno je jer je racionalno.

No comments: