Tuesday, July 31, 2012

Stanje prošlosti (II deo)

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
GASOVITO AGREGATNO STANJE PROŠLOSTI (II deo)

„Neverovatne, u svakom slučaju,“ kazaće dr Eckart. „Ali na temu neprimenljive. Čoveku koji nije bio general, ne možete oduzeti generalski čin. Možete ga jedino dovesti do toga da se pomiri sa činom poručnika.“

„Ako je poručnik bio. Ako ipak nije bio general,“ kazaće Steinbrecher.

Gospodin generalni će dozvoliti sebi da plane: „Pa šta je, najzad, taj bio? General ili poručnik?“
AADM001083
„Zar je važno? Priznanje je, u svakom slučaju, kao poručnik potpisao. Posle čega je otpremljen u ludnicu. Tamo je opet počeo da napreduje. Kad sam poslednji put za njega čuo – bio je pukovnik. Ne znam dokle je trenutno dospeo.“

Gospodin Generalni neće ništa kazati. Eventualno će se pitati ko je u celoj toj stvari zaista lud. On, Eckart, koji iz pukog građanskog komoditeta, ne veruje u mogućnost uništenja nečije prošlosti, Steinbrecher koji na generalima tako uspešno demonstrira, ili ti generali koji bez nje produžuju da žive, čak i prosperiraju.


Steinbrecher će, u međuvremenu, dovršiti generalizaciju: „Prošlost je azil kojeg treba učiniti nedostupnim svakome. U idealnom poretku državi ne pripadaju samo sadašnjost i budućnost građana. Pripada joj i njihova prošlost.

Ne odlučuje takozvana stvarnost, već arbitraža države, ko ste i šta bili. Nemačka, dakle, gospodine direktore, odlučuje jeste li vi zaista bili visoki funkcioner IG Farbenindustrie, ili tek mizerni đubretar, koga je preterano uživanje alkohola dovelo do smešnog uobraženja da je upravljao jednim industrijskim carstvom. Većina ljudi prošlost je još uvek nešto gotovo, završeno, definisano i nepromenljivo.

Treba postići da to naivno poverenje u prošlost izgube, da ni u sopstvenu ne budu sigurni, kao što najčešće nisu u tuđu. Nepromenljiva prošlost zabluda je slabih, lenjih, dekadentnih priroda. Oni bi da na život neprestano udaraju tačke. Da se uvek jasno zna šta je završeno, a šta ih još čeka. I da im ono što su preživeli, za uvek bude priznato kao njihovo.

Takvo shvatanje građane čini mrtvim, dr Eckart, ako razumete šta hoću da kažem. Istinski živ čovek ni u šta nije siguran, ni s čim nije gotov. Njemu je sve izvor brige i strepnje. Šetnja po bašti njemu nije, kao većini ignoranata, nedeljni odmor, nego jedan niz međusobno povezanih trenutaka neizvesnosti.

Zato za njega prošlost ništa ne znači, čak i kada je najlepša. Jer on zna da ona ne pripada njemu. Da mu je data na upotrebu. Na oročeno plodouživanje. Kao legat države. Prošlost je, doktore, nešto što se ne postiže u prošlosti, već u sadašnjosti. Uvek sada, uvek ponovo.

Čovek se stalno za svoje epolete mora boriti. Vidite i sami kako se lako poručnikom postaje! Prošlost je, gospodine, mesto za Odinovom trpezom u Valhali . Nešto za šta se čovek bez predaha mora otimati. Čemu, inače, imati jednu militantnu predstavu raja, ako se njenih modela rasa ne drži?

Onaj ko zna da sve što za sebe može učiniti, i što je već za sebe učinio, podleže permanentnoj selekciji i zavisi ekskluzivno od toga šta sada i za nas čini, čovek je na koga nacionalsocijalizam može ozbiljno računati. Hrišćanska tvrdnja da je sve što uđe u Knjigu života do Strašnog suda neizbrisivo, smešna je. Uvek postoji – i guma.“
(Književnost, br. 2, 1979)

No comments: