Thursday, July 05, 2012

Crnoberzijanci XXVI deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

„CRNOBERZIJANCI” ILI KAKO SAM
DOZNAO DA JE GRAĐANSKI STALEŽ NAPALA PLESAN (XXVI deo)


Razlikujem dva vida istog problema:
1 — na koji se način, po kom modelu, dokumenat, u našem slučaju Novo vreme i Borba, inkorporira u prozno tkivo romana;
2 —u kom se obliku, izvornom ili izmenjenom, simbioza dokumenta i proznog tkiva vrši.
Povodom Prvog problema (načina), razlikovao bih nekoliko opštih modela, u čije međuvarijetete neću ulaziti, i nazvao bih ih provizorno:

la — EKSTERNIM
lb — EKSTERNO-INTERNIM (prelaznim
modelom)
lc — INTERNIM
oresteia_a
U Eksterni tip odnosa dokumenta i rukopisa spadaju svi oni slučajevi gde se građa iz novina unosi u roman tako da je veza sa izvorom jasno vidljiva. Ona se demonstrira ne samo navodnicima već i objavljivanjem podataka o izvoru.

Takav dokument mahom služi kao pretekst za komentar, kao istorijski impuls za književni tekst. Naslovi iz Novog vremena pod brojevima 24—29

(“Stav Rumunije je jednostavan: Rumunija stoji na stanovištu časti.”, “Englezi ukrali sliku sa Hvara.” itd.) poslužili su mi da, s izvesnom ironijom, ilustrujem tip razgovora i izgovora, kojima je Aleksandrova porodica odlagala bekstvo na zapad.

Dokument se u ovom modelu upotrebljava zatim za analizu stanja pod okupacijom. Naslovi iz raznih martovskih brojeva Novog vremena pod br. 3 (“Podela drva penzionisanim oficirima. Prodaja na veliko hrastovog žira — nezamenjive zamene za kafu” itd.), zatim Oglasi pod br. 2 i 6—19 (“Cokule polovne 43 — povoljno”, “Šešir sa krepom za crninu” itd.), u kojima se odražava privredni život grada, pružaju istovremeno i sliku okupacijske bede.

Jer, građani koji se intenzivno bave zemljoradnjom, da svojim manuelnim elanom impresioniraju čak i novine (br. 5 “Beograđani na vreme počeli sa setvom.”), takvi građani, općenito uzev, ne ulivaju naročito poslovno poverenje, pa prema tome ne mogu biti dobre mušterije junaku romana koji se bavi crnom berzom. (Pokušajte u međuvremenu zamisliti kakav bi zaključak izveli o privrednom prosperitetu U.S.A., kad bi u New York Timesu pročitali da su ugledni građani Pete avenije upravo sa uspehom završili duboko oranje.)

Citat, međutim, iz komentara vojnog saradnika DNB-a Hellenslebena, pod br. 22, služi kao eklatantan primer nastojanja Nemaca da poraze na Istoku objasne, ne samo trenutno nepovoljnim okolnostima ratne situacije, već naročitom, izabranom, smišljenom taktikom, usmerenom na stvaranje “jedne platforme za rešenje svih vojnih problema postavljenih celokupnim ratom, koje će biti u istoj meri iznenadujuće koliko i puno energije”, koje će, ukratko, biti pobedonosno.

I ovo idiodsko tumačenje očigledne vojničke katastrofe spadalo bi u povest vojne mimikrije, da nije, naročito 1944, stvarnom nadom hranilo mnoge od onih — a među njima i izvesne Njegovan-Turjaške — čije držanje za vreme okupacije nije bilo u skladu sa propozicijama verovatnog pobednika. Od toga časa podatak je postao psihološki, pa s tim i umetnički upotrebljiv.
 
Generalno uzev, između opisane upotrebe dokumenta i situiranja izvoda iz štampe ispred poglavlja, izvan literarnog tkiva, još uvek nema odlučujuće razlike. Dokumenat je u oba slučaja prepoznatljiv i razliku treba tražiti u načinu kojim ga pisac stavlja u korespondenciju sa čitaocem.

Tamo gde su izvodi iz štampe, kao u „Crvenim i Belima“, izvan poglavlja, izvan proznog tkiva, čitaocu je prepušteno da iz njih sam izvodi zaključke o stanju stvari u Beogradu. Tamo, pak, gde, kao u „Crnoberzijancima“, oni zauzimaju prostor unutar poglavlja, ulogu posrednika preuzima pisac.

Nezavisan stav čitaoca otežan je, ako ne i sasvim onemogućen, komentarima, čiji je neprikriveni cilj da dokument, bacajući na njega naročito obojeno svetlo, prilagodi piščevim idejama o stanju u Beogradu. Čak i pod pretpostavkom da su moje ideje o tom stanju ispravne, sam postupak je pomalo nasilnički. Povrh svega još i opasan.

Dokument leži u mraku. On, razume se, poseduje svoju ili svoje boje, ali sve dok je dokumenat u mraku, one su nevidljive. Jasna, bezbojna, objektivna svetlost tzv. naučnog pristupa učiniće ga vidljivim, ali neće izmeniti njegovu hromatsku strukturu.

Gde je zelen, ostaće zelen; gde je crven, ostaće crven. Bacimo li sad na takav dokument umetničku svetlost — svetlost obojenu našim subjektivnim iskustvom, našom posebnom svešću — izvorne, prvobitne boje dokumenta neće moći biti sačuvane. Ako ga obojimo crveno, njegova će crvena boja ostati, ali će se zelena pretvoriti u crnu, u stvari prljavosmeđu mešavinu.

Obojimo li ga zeleno, zelena mu se neće izmeniti, ali će prljavosmeđa postati crvena. S plavom dobijamo tirkizno zeleno i ljubičasto. Šta onda ostaje od autentičnosti dokumenta? Šta od takozvane istorije?

No comments: