Saturday, July 28, 2012

O preobraćeništvu I deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
MORBUS PAULI ILI O PREBRAĆENIŠTVU (I deo)

"... On je klasičan primerak konvertita, jedini čovek koji je kadar da mi ogadi vlastite ideje..."
(Dnevnik, 1965)

Poznavao sam ga godinama. Nipošto dobro, ni sa uživanjem. Čak ni koliko se poznaju hronična lica na televiziji, premda sam i za njega, kao i za njih, uvek znao šta će povodom bilo čega reći. Poznavao sam ga, u stvari, na onoj bezbednoj teleskopskoj udaljenosti, na koju ljude osuđuje savršena oprečnost pogleda na svet, tamo gde samo jedan od njih raspolaže batinom.

Smatrao sam ga s početka provincijalnim arivistom. Kad sam ga nešto bolje upoznao, shvatio sam da on to nije. Ili da jeste, ali u granicama. Pravila igre opšteg arivizma koji je obeležavao Zlatno doba opšte utakmice. Ustanovio sam, prijatno iznenađen, da su čak i njegova najneprijatnija ubeđenja iskrena.
antonchristian_020_112 - Zeit der Isolation 2005 (107x79)
Time, naravno, nije stekao moju naklonost, ali moje razumevanje jeste. Iskrenost je njegovim idejama davala prirodnost, protiv koje se ništa ne može, kao što se za neizlečivu bolest ne mogu kriviti njeni simptomi. Ako je bolest prava, a ne tek hipohondrična halucinacija, pravi su i za poštovanje i simptomi.

Vernosti slike radi, moram dodati da su ta njegova ubeđenja, protokolarna i skolastička, srećno bila ublažavana izvesnim umetničkim ekscentrizmom, s kojim je, u tradiciji Lautréamona , američki pisac Norman Mailer , kao beznadežni kandidat za gradonačelnika Njujorka, na pitanje birača kako, ako pobedi, misli uklanjati sneg sa ulica, nadahnuto odgovorio: "Pišaćemo po njemu".


Bio je dakle jedna vrsta mlađanog Savanarole , koji ogrnut crnom pelerinom Mannovog mađioničara Marija, pušta papirne zmajeve s vrha palate Albanije.

Bio je umetnik. Da, i to se mora reći.

Ono malo puta što smo sedeli u njegovoj Prvoj, ortodoksnoj fazi, bio sam udostojen – to je prava reč na njegovu osobnu rasejanost – sublimacijom jedne nebulozne političke propedevtike, koja je, pokraj svih svojih sablasnih osobina, imala i jednu vrlinu – uspešno me je oslobađala svake potrebe da za novim susretom čeznem.

Sa svoje strane, on mi je svakog puta ponešto trapavo, davao na znanje da naša viđenja – što se tiče mene, ona su i bila tek viđenja, jer do reči nisam dolazio, a i da jesam, ne vidim na šta bi ih upotrebio – da, dakle, te naše susrete nemam zahvaliti nekoj njegovoj naklonosti, pogotovu inicijativi, već nesrećnom slučaju, koji se, eto, nije dao izbeći. Po prilici, kao ni influenca u jesen.

Bio sam mu blagodaran na ovakvoj definiciji naših odnosa, jer je, sebe stavljajući tamo gde je želeo da bude, i mene ostavljao tamo gde sam se, bez njega i njemu sličnih, sasvim udobno osećao.

No comments: