Sunday, August 12, 2007

U Edenu na Istoku-1. deo

Štampano u „Odabranim delima Borislava Pekića“, odabrane farse; knjiga 11, 1984. godine; priredila Ljiljana Pekić.
za II deo vidi

U Edenu na Istoku
Optimistička farsa

„Neka Svevišnji pomogne i onome
ko je gonjen i onome koji goni“
(KURAN)

LICA:
STARI, prvi bolesnik
NOVI, drugi bolesnik

Dešava se u naše vreme, u azilu za
umobolne, ali ne samo u njemu.

(Blažena atmosfera parka, s umilnim cvrkutom ptica, žuborom žive vode i šuštanjem lišća na povetarcu. Nekoliko praznih klupa u džbunju, ispod drveća. Osvrćući se, dolazi Stari i zauzima najskrovitiju klupu. Vadi iz džepa kredu, visak i konop. Pazeći da ne bude primećen, premerava zemlju ispod klupe. Posle izvrsnog vremena nailazi Novi. Tiho se prikrada Starom. Kad ga spazi, ovaj prestrašeno krikne.)

STARI: (Skočivši sa klupe.) Ko ste vi i koga boga mi se prikradate? Šta tražite iza mojih leđa?
NOVI: Klupu, gospodine, klupicu ....
STARI: A šta, drugih klupa nema?
NOVI: Ma ima, ne kažem, samo meni baš ova odgovara. Nekako je zaklonjena. Mogu na miru posmatrati ... (Seda.)
STARI: Njuškati!

NOVI: U mome poslu nepouzdana čula mirisa ne igraju nikakvu ulogu, gospodine. Samo – oko i uho, oko i uho ... Ove spravice, na primer, s kojima ste zemlju merili, ja nisam namirisao. Ja sam ih video, a pomalo - i čuo...
STARI: (Tek sada vidi da „spravice“ još drži u ruci. Uplašeno ih trpa u džep.) Ja sam geodeta. To su moji instrumenti.
NOVI: Ništa vas nisam pitao, a vi odgovarate. Zašto?
STARI: Da se ne bi ne znam šta pomislilo... (Naglo zaćuti.)
NOVI: Sve do sada ništa nisam mislio. Tražio sam jednu usamljenu klupu. Sad, međutim, počinjem da mislim.

STARI: (Sumnjičavo.) O čemu?
NOVI: O tim vašim zemljomernim spravicama, o zemlji, o vašim tajnim premeravanjima, i o neizvesnoj vezi koja mora postojati između svih tih, na oko, razbacanih pojmova.
STARI: (Nervozno.) Možete li o tome misliti i na nekoj drugoj klupi?
NOVI: Ne. Samo na licu mesta.
STARI: Onda na drugu klupu idem ja... (Krene.)

NOVI: Mora da ste do guše u govnima kad tako od ljudi prezate?
STARI: (Naglo se zaustavi. Vrati.) Šta hoćete, do vraga, time da kažete?
NOVI: Ništa. Opisujem utisak što ga ostavljate na ljude koji nemaju šta da kriju, iako nisu gedeti.
STARI: Ja ništa ne krijem. Ne marim da saobraćam s nepoznatim osobama. To je sve.

NOVI: (Kao da recituje lekciju.) Ne vuci se sa došljacima po mračnim kapijama; ne dopuštaj da te sused u kinematografu, pogotovu na matineu, pipka pu butinama, čak i ako istrajno tvrdi da ti je među nogama izgubio buđelar sa porodičnim fotografijama; ne sklapaj primamljive poslove sa strancima na proputovanju, ni brak s osobama koje od poseda imaju samo sekiricu i testericu, i hloroform, eventualno; nipošto ne primaj šećerleme od ljubaznih čika, naročito ako imaju btčiće, crne dipter naočare i slamni šešir iz 1930. godine; nakon filharmonijskog koncerta, ni za živu glavu ...

STARI: Slušajte vi ...
NOVI: (Neometen.) ... ni za živu glavu, rekoh, ne idi „na po jednu“ prvoj violini, inače samcu koji je izgubljen u provinciji, odan majci na farmi, a ovamo puši debele cigare i nosi gumene naramenice; ne očekuj da ti automobilist, koji te je pregazio, pruži upotrebljiv savet u pogledu budućnosti ...
STARI: (Oštro.) Gospodine!
NOVI: (Neometen.) ... Ne poveravaj se nikome, a osobito novom đubretaru dok ti iz kuće đubre iznosi...

STARI: (Prasne.) ... Ama, čoveče, što vi to meni pričate? Šta se sve to mene tiče? Nemam ja šta da krijem! Ja sam sitni trudbenik! Krampam, žderem, čmavam! Ništa više! ...
NOVI: Čega se onda plašite?
STARI: (Histerično.) Sve je to prokleti nesporazum! Mene su opanjkali! Doteralo se dotle da ni u nužnik, na sranje, ne mogu, a da me ne prate!
NOVI: (Uzbuđeno.) Ne buncajte! Ko vas prati?
STARI: Vi na primer.
NOVI: Otkud znate?
STARI: Ne znam. I to je u svemu najgore. (Demonstrativno odlazi i seda na najudaljeniju klupu.)

NOVI: (Dovikuje mu.) Nikad nikoga nisam pratio! Pod zakletvom! U kancelariji sam radio! Noge mogu demonstrirati! Potpuno su atrofirale, samo što ne škripe! ... (Normalno.) Sve sami spisi, akta, kartoni, dosijei, fascikle, a od pribora pečat, lepak, makayice i spajalice ... I razume se, patent olovka u bojama ... (Dovikuje.) FilesSve, osim gume! Guma kod mene nije radila! ... (Stiša se opet, kao za sebe.) Ali na terenu, in vivo, izgleda, sve je to nekako drukčije. Svakojako su tabelarni pregledi korisni, bez tabelarnih pregleda se ne može, bez analogija logika ne funkcionira ... pa ipak, sve je to tamo nekako mrtvo, sablasno ... A svrh svega, iz druge ruke ... (Ustane, krene prema klupi sa Starim, seda do njega, uzdahne.) Ej, kako je to lepo videti ono što se goni! ...

STARI: A kažete - ne pratite?
NOVI: (Rezignirano) Poteškoća je u tome što i praćeni vas vidi ...
STARI: Ne pratite, a?
NOVI: (Skače sa klupe, lupa petama, kruto se nakloni.) Hajnrih Julius Cimerman, državni službenik pod suspenzijom ... privremenom, ubeđen sam ... (Seda.) Sme li se znati za vaše cenjeno ime, zanimanje, mesto rođenja, godine, škole, osobene znake?... Generalije, ukratko?
STARI: Smerate li me, možda, načiniti naslednikom?

NOVI: Ne nadajte se nezasluženom imanju. Ja to, onako, po navici.. Prazne rubričice da ispunim... Ali ne insistiram. Razumem. Ne govori imena svoga strancu, dok posredstvom treće a poznate i poverljive osobe ne bude predstavljen i preporučen.. Tome vas je, po svoj prilici, takođe podučila gospođa mama.. Ta je zbilja na sve mislila! Premazane su te stare dame svim mastima, te dame sa lornjonima, lepezama, mirišljavim solima, starinskim uzrečicama i cipelama na šnir...

STARI: (Pretrčavajući na staru klupu.) Avgust se zovem, ako baš hoćete da znate, Avgust!
NOVI: (Trčeći za njim.) Ne ostavljajte me, za boga miloga, gospodine Avguste! Najpokornije vas molim!.. I obećavam da neću postavljati nikakva pitanja!
STARI: Ne bunim se ja, moj gospodine, protiv pitanja, samo da mi se jednom postave, nego me niko ništa ne pita, samp me prate i smeštaju...

NOVI: (Zainteresovano.) Ne znam za vaš slučaj, ali vam mogu garantirati – i na pitanja će doći red. Pitanja su, zacelo, već sastavljena, samo još nije vreme da se postave. A onda: CAP, ŠKLJOC, FIK!
STARI: (Intenzivno.) CAP, ŠKLJOC, FIK!
NOVI: Jeste. CAP! (Napravi brz gest hvatanja.) ŠKLJOC! (Brz gest zatvaranja.) FIK! (Brz gest odsecanja glave.)
STARI: (Mrmlja utučeno.) CAP!... ŠKLJOC!... FIK!
NOVI: Ja bih se, međutim, ako dopustite, vratio na moj slučaj.
za II deo vidi

No comments: