Thursday, August 23, 2007

Ideje iz „Atlantide“ - 1.deo

Neke ideje iz eposa Borislava Pekića „Atlantida“ (Zagreb, Znanje, 1988); izbor Ljiljane Pekić

Dužnost nam je da sledimo maštu bar koliko poštujemo očiglednosti realnog sveta od kojih živimo. Jer istina ima najviše izgleda da bude negde gde se naša mašta i tuđa realnost ukrštaju.
*****
K. Plattner_Apocalypse_ReiderIdeja Atlantide je potekla iz potrebe za rajem. Kako se postojanje raja, u paklu ljudske stvarnosti, nije moglo dokazati, morali smo ga tražiti u nečemu što je postojalo, pa se iz ivsnih razloga izgubilo.
*****
Svi želimo da nekog raja negde ima, makar osobno nikad do njega ne dospeli. Pouzdanost da možemo dospeti ako se potrudimo, dovoljna je da taj raj u svojim snovima održimo.
*****
Možda je umetnost dublji depo memorije od ljudskog pamćenja, a imaginacija u traganju za istinom korisnija od naučne uzdržanosti?
*****
Životinja nikad nije usamljena. Ako oko nje nije, njen je čopor u njoj.
*****
Životinje se ne ubijaju. Svetinja sopstvenog života, kad se tuđ život ne poštije, usađena im je instinktom vreste kojoj pripadaju, kojoj služe. Ovakvu pripadnost čovek već milenijumima ne poznaje. Pripada sebi, sebi služi, privremeno i povremeno obuhvatajući ono što voli ili mu treba, ali uvek sposoban da se kao jež skupi u svoje bodljikave razmere i preduzme čin koji ništa do sebe u obzir ne uzima. Takav je čovek, prognanik iz čovečanstva, mogao, smeo, umeo da se ubije; životinje, zarobljenici ciklusa, nisu to mogle, smele i umele.
*****
Dole, u sebi samoj, sahranjena je priroda. Dole živi, umire, i smrću sebe oživljuje. Njen je tvorači ciklus pouzdan, gotovo ljudskirazuman, kakav su za sebe sanjale sve civilizacije, nikad ga ne postižući, nikad ne stigavši ni blizu njegovog savršenstva, auzomatizma kome nije potreban nikakav veštački podsticaj.
*****
Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva, umne u istoriju; fizičke su sahranjivali pod zemlju. Umirale su u vlastitom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive.

Čovek se izuzeo iz opšteg poretka, odustao od svrhe njime određene. Zamišljao je da je razumniji od njega. Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleća lete?

Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život sahranjuje smrt, a smrt održava život? Ceo je svet okrenut naopako. Jednom je morao stajati kako treba, inače osećaja naopakosti ne bi bilo. Rođen je, kao i priroda, iz zajedničke materice univerzuma.

Priroda je živela po neizmenljivoj osi unutrašnje prinude, jedinoj uz koju je imala neku svrhu. Čovekov se svet, u međuvremenu, oko svoje ose obrnuo, duž nje, u stvari, postepeno pomerao dok nije zauzeo obrnut položaj od prirodnog. Pomeranje je bilo sporo i postupno, dešavalo se vekovima, s prvom vatrom pozajmljenom od groma, s prvim opsidijanom izbrušenim u nož, s prvom sumnjom u zagrobni život.

Toliko sporo i neprimetno da je i ono izgledalo prirodno. Prirodan je postao i njegov sadašnji naopak položaj. Kao na slici u ogledalu na kojoj je sve tu, ništa ne nedostaje, ali je sve na suprotnoj strani od prave, sve na drugom mestu nego što treba da bude, sve – imitacija.
*****
Savremenom varvarinu, zarobljeniku čula, sablasni nisu jedino njegovi proizvodi, kopije vlastitog mrtvila.
*****
Svaki kamen je nastanjen životom, a mrtav je samo za one koji su prokleti da veruju samo u opipljivu stvarnost.
*****
Anonimnost u politici se ne isplaćuje kao tajnost u poslovima.
*****
Filosofija je pojela sve svoje učenike – narode, sekte, pojedince – ostavljajući samo podsmešljivu uspomenu među onima koji su, pobeđujući druge, ostali u životu.

2 comments:

Anonymous said...

Poštovana gospodjo Pekić, hvala Vam što ste nam na jednom mestu priuštili sopstveni izbor iz obilja literature najznačajnijeg romansijera otkad se piše i govori srpskim jezikom.Svojim djacima srednjoškolski sam profesor)neretko govorim o predanosti literaturi, onoj koja je krasila gospodina Pekića, o dometima ne mogu - jer ih djaci ne mogu razumeti. U svakom slučaju dajem im savet: Ne čitajte Borislava Pekića pre knjiga mnogih "značajnih" pisaca. Jer ako prvo budete čitali njega, mnoga, čak i velika dela svetske literature (o domaćoj da i ne govorim) izgledaće vam posve banalno. Blago Borislavu Pekiću i njegovim senima, a hvala vama i vašoj posvećenosti njegovom delu.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Anonymous,
Hvala Vam na divnim recima i opsirnom komentaru povodom dela Borislava Pekica.
Potuno se slazem sa Vama da ako covek cita Pekiceva dela, posle toga za dugo vreme nijedan pisac ne izgleda ni vredan citanja niti podstice toliko na razmisljanje.
Pored toga on u svojim delima uvek ima i neke duhovite delove tako da nas moze i nasmejati na jedan fini i originalan nacin.
Hvala Vam takodje i na lepim recima za mene. Ja sam srecna sto mogu da ucinim pristupacnim delove njegovih prica i romana sirem krugu pomocu interneta. Mozda ce to pomoci da ljudi potraze i procitaju nesto vise iz obimnog opusa ovog pisca. Ima on dela za svakog i svaciji ukus. Moze se citati na razne nacine: samo kao interesantnu fabulu, a ko se malo vise udubi bice bogato nagradjen obiljem misli koje podsticu na razmisljanje o zivotu, svetu, i covecanstvu, o nasem mestu na ovoj planeti. Bio je on pisac koga ce sve vise otkrivati generacije koje dolaze.
Jos jednom Vam hvala.
Srdacno Ljiljana Pekic.