Friday, May 18, 2007

Tamo gde loze plaču-7 deo

Iz 12. knjige Odabranih dela “Tamo gde loze plaču“-7 deo, od Borislava Pekića, izdanje „Partizanska knjiga“, Beograd, 1984. Izbor Ljiljana Pekić.

Maska, igra i borba za opstanak oduvek su išli ruku pod ruku. Ljudi su se najpre maskirali za bogove, zatim za ljude, ali je opstanak, preživljavanje uvek bio primaran cilj. Obrazina kojom se krije lice i maska koja ga preobražava; obrazine nečasnih drumskih razbojnika i maske časnih građana; posmrtne maske i maske od kojih se živi. Maska je ono što od nas čini ljude. Kakve, to je sasvim drugo pitanje.
*****
Kraft_Suicide CarnevalPisac je simbioza policajca i lopova. On legalno istražuje, ali ilegalno – krade. Krade tuđe izglede, tuđe reči, tuđa osećanja, tuđe nade i trpa ih u svoj Dnevnik kao u lopovsku vreću.
*****
Apsurd je krug. Ali, od kruga vidimo samo deo lučne linije, pa nam se čini da ona ima smisla i da nekuda vodi. Obećavajući krivu, u kojoj se ni prošli ni budući krug ne prepoznaje, vidimo duge prave i iza sebe i ispred sebe.
*****
Apsurd je nepodnošljiv za um, i bolan za osećanja. Skraćujemo svoje prave da bi ih, u krivljenju koje opažamo, sprečili u obrazovanju kruga. Jer, čak i kada krug ne priznajemo, duboko smo ga u sebi svesni. Ponekad mislimo da je krug samo naznačen, da još nije opisan. Nadamo se da ga možemo sprečiti u zatvaranju. Varamo se. Ne možemo ga zaustaviti. Jer, on se već zaokružio. Ne jednom. Bezbroj puta. Svaka tačka, u kojoj smo, završezak je jednog kruga i početak drugog.
*****
Prave i krive slobodne linije ne postoje. Postoje samo krugovi. Strahujemo od krugova. Večnost zamišljamo kao krug. Smrt je krug. Ropstvo je krug. (Samice ne bi smele biti četvorougaone. Morale bi biti krugovi, kojima se pridaje moć da ubijaju.) Krug je simbol mira, ništavila, savršenstva, Boga, ponavljanja, a iznad svega – uzaludnosti. Ali, uzaludnost nije i besmislenost. Jer smisao je u – krugu.
*****
Duša koja bi bila ispunjena paragrifima, pristajanje na bazi uslovnog refleksa, san je svake državne organizacije. Ne da se o sistemu stvari građanin obaveštava, već da se on zna sam po sebi, da se podrazumeva.
*****
Ideja međusobnog prožimanja javnih i ličnih ustanova, nasuprot ideji prinudne simbioze, u najboljem slučaju demokratske sinhronizacije interesa, stara je i spontano nikla u Atini pre rata sa Spartom. Živeti kroz državu i sa njom, ne mimo i protiv države, bio je način života atinskog polisa. Država je bila čudesna Španska čizma, koju je Atinjanin bez opiranja na nogama nosio.
*****
Ako je bilo pisano, dakle i nužno, da se prvorodni, praroditeljski greh iskupi patnjama koje će za sve ljude podneti Spasitelj, zašto je bilo potrebno da se očišćenje od jednog greha plaća drugim – nezahvalnošću i raspinjanjem Spasitelja? Tek što je spaseno, u času spasavanja, kroz sam čin spasenjenja, pada čovečanstvo u nov greh. Greh se iskupljuje – grehom. Jedan se greh zamenjuje drugim. Hristiva nadčovečanska žrtva postaje tako a priori uzaludna.
*****
Niko se ne ubija da bi dokazao apsurd: Ljudi se ubijaju kad im je teško.
*****
Očajanje je kao pantljičara: beskrajno i rastegljivo. Ako mu ne izađe glava, ostaje. Ono nije gubljenje smisla, već sticanje. Kad smo srećni, stvari nemaju smisla. O smislu govore samo nesrećnici. Potrebne su srčanost i veština.
*****
Izgubljen je samo onaj ko je izgubio sebe. Sve ostalo može biti povraćeno ili zamenjeno. Jedinu i sebi zaustavljen, ja sam nestao. Zaustavljen u nečemu što je izvan mene, ma koliko me se ticalo, ma kako se sa tim identifikovao, odvijam se i dalje.
*****
Ako je smeh najefikasnije sredstvo mržnje, i mržnja je najefikasnije sredstvo straha.
*****
Britanska imperija je svojom inertnom uhodanošću pre upravljala svojim premijerima nego što su oni svojim sposobnostima upravljaju njome.
*****
Za svaku vlast važnije je da ima budućnost nego prošlost.
*****
Onaj ko pretpostavlja da koristi slučaj umesto da ga nametne, pripada osrednjosti. Taktičar, ali ne i strateg političke veštine. Prođe i po vek pre nego što istorija jednog naroda uđe u neki tesnac. Državnici pretpostavljaju da tesnace prave, a ne da se oni sami otvaraju.
*****
U pogledu svrsishodnosti naših psihoterapija mislim da delujemo kao muve vez glave. Zatomljujemo izvesne bazalne nagone, a uzgajamo druge, kastriramo deo ličnosti da se preostali deo može razvijati u saglasnosti sa svojstvima koja smo proglasili korisnim sa stajališta momentanog shvatanja dobra. Pritom se kunemo da se nas noral ne tiče, da smo samo „lekari duša“. Prepravljamo (misleći da repariramo) ljude, a da stvarno ne znamo šta je to čovek? Ko može sa apsolutnom sigirnošću tvrditi da je ono što lečimo zaista bolest, a ne prosto evolutivna geneza nove vrste ljudi. Ko, najzad, sme tvrditi da izvesne duše zaista ne opsedaju đavoli? Šta mi znamo o đavolima, kad jedva šta znamo o ljudima?
*****
Ko može tvrditi da upravo savremene psihoterapeutske metode ne stvaraju temelj za nešto, što će se sutra, s obzirom na sutrašnje norme normalnog, smatrati anormalnim?
*****
U psihoterapiji mi lečimo agresivnost ranog detinjstva s „opravdanom“ upornošću, ali nije nemoguća budućnost u kojoj će, sada toliko neugodna faza agresivnosti u ontogenezi ličnosti biti prepoznata kao presudna za razvijanje nekog cenjenog svojstva odraslih, i da će se veštačkim putem produživati i potencirati.

No comments: