Thursday, May 17, 2007

Tamo gde loze plaču-6 deo

Iz 12. knjige Odabranih dela “Tamo gde loze plaču“-5 deo, od Borislava Pekića, izdanje „Partizanska knjiga“, Beograd, 1984. Izbor Ljiljana Pekić.

Dnevnik potencijalnog ili aktuelnog pisca nisu tek beleške o životu literature, već i sami literatura o životu.
*****
Moj Dnevnik izgleda, nema sumnje, iskidan, konfuzan, nečitak, nedosledan i protivurečan. Ponekad plitak, često lažan. Ukratko – nepotreban. Ali, zar nam i život nije, manje više takav?
*****
Dnevnik je često slika jednog života kakav bi trebalo da bude, a ne kakav jeste.
*****
S Dnevnikom bi trebalo započeti tek u poodmaklim godinama. Kad smo konačno načisto s tim šta zapravo o ovom ili onome mislimo i kakav želimo da nam bude život. A tada ga, naravno, možemo početi od – detinjstva.
*****
PainPriča o robiji kao izvoru životnog iskustva – mit je. Ako ga ne pojede zaborav, svako u zatvoru stečeno iskustvo vredi jedino – za neki drugi (budući) zatvor. Kako se u zatvoru čovek može naučiti nečemu ako su načela po kojima se u njemu živi suprotna načelima tzv. slobodnog života? Učite uglavnom beznačajne, neupotrebljive ili pogrešne stvari.
*****
Priča se da čovek u zatvoru ima vremena za stvari za koje ga napolju nije imao. To je laž. U zatvoru se nizašta nema vremena, osim za zatvor. A onda, vremena nedostaje uvek tamo gde ga ima najviše.
*****
U društvu morate biti veći od sebe da bi vas primetili. U zatvoru je biti neprimetan najviši nauk života. Zatvor je mašina za mlevenje mesa, kroz koju netaknuti prolaze samo najsitniji komadi.
*****
Govori se o tome da zatvor čoveku daje duhovnu snagu. Međutim, ko s njom tamo nije ušao, neće ni izaći. Moć se u stvari unosi, iznosi samo nemoć.
*****
Govori se da čovek u zatvoru upozna ljude. I plemeniti ljudi i nitkovi mogu se upoznati i na slobodi. Čovek, najzad, ne ide u zatvor da bi pravio poznanstva.
*****
Teško onome ko je jedino u zatvoru živeo (kao i onima koji zaista žive smo u ratu). Teško onima čije su najlepše uspomene zatvorske. Teško onima za koje je njihov zatvor kruna njihove ljudske istorije.
*****
U zatvor, razume se, ponekad treba ići. Nekad je to neizbežno zbog spoljnih okolnosti (uhvate vas, na primer), drugi put zbog unutrašnjih (nešto se mora učiniti, bez obzira na posledice). Ali tada, tim slučajem, koji je uvek nesrećan, mora vladati jasna svest da je zatvor – mesto čistog gubitka.
*****
Memorija nije daždevnjakov rep koji raste pošto se otkine. Niti je fantomska noga koja će volšebno prohodati upornim draženjem.
*****
Memorija je izgovor. (Izgovori su ono što najčešće tražimo u životu.) Prošlost i budućnost podjednako su dobri izgovori. Jučerašnjica nam izvinjava sadašnjost. Ako to nije dovoljno, tu je budućnost da nas izgovori. Međutim, ono što nam uistini treba, to je jedna partenogenetična sadašnjost.
*****
Toplota doma je u sitnim stvarima.
*****
Otpor je u onim najsitnijim. U redovnom brijanju pod bombama. U presvlačenju za večeru u sred džungle. U učtivostima dok ste u govnima do guše.
*****
Umetnost raznežava. Platon je znao zašto je iz svoje idealne države prognao umetnost.
*****
Jedna od najsvirepijih posledica velikih poraza je migracija forme. Pobednik stvarno pobeđuje tek naknadno, kad vam počne uzimati ono za šta ste se borili, kad od vaše forme započne praviti svoju prirodu.
*****
Revolucionarne pobede odnose se nad onim društvenim snagama, kod kojih je nekadašnja priroda, iscrpevši vitalnost, postala tek – forma. Preuzeta od pobednika, postaje postepeno ona opet priroda, ali njegova. Istovremeno se događa suprotan proces. Poraženi prihvataju formu pobednika, koja postaje njihova priroda. Procesu revitalizacije na jednoj strani proporcionalno odgovara proces devitalizacije ne drugoj. Pobeđeni se regeneriše, pobednik degeneriše.
*****
Treba se učauriti u metodičnost, ali metodičnost je takođe zatvor. Jedan od najgorih.
*****
Komentari na nenapisani roman uvek su uspešniji od romana, jer barataju pretpostavkama koje u romanu valja tek dokazati. Komentari dopuštaju varijante koje roman isključuje, osim ako se ista stvar ne posmatra iz različitih pripovedačkih uglova. Ali onda tio nisu moje varijante.
*****
Umesto da ideje privuku sebi, vizionari dopuištaju da ih ideje odvuku tamo gde ih ni čovek, ni istorija ne mogu prattiti. Umesto da cilj približe vremenu, oni vreme guraju cilju. Utopističke mačke u čizmama od sedam milja postaju povremeno tigrovi. Tada su osetljivi i na najsitnije nijanse u ciljevima, ali ne i na najgrublje u sredstvima.
*****
Ostvarivanje velikih idealapočiva na zadovoljenju malih. Nije državnik onaj koji zamisli najbolju moguću zajednicu, nego onaj koji u postojećoj otkrije i odneguje najbolja sredstva da se ona uspostavi.
*****
Prijateljstvo ima dvostruki radijus. Prvi je određen našim davanjem, drugi primanjem. Prvi odmerava naš altruizam, drugi – egoizam. Nijedno ne može živeti samo od „ulaza“ ili „izlaza“.
*****
Prijateljstva ne žive od razumevanja nego od tolerancije. Ona, koja se na razumevanje oslanjaju, nisu naročito trajna. Niko se ne može razumeti sasvim i sve vreme; najčešće, druge shvatamo delimično i retko; najčešće ljude uopšte ne shvatamo. Moramo se, dakle, navići, da ih tolerišemo i kad ih ne razumemo.
*****
Tolerancija nije u odobravanju onoga što razumemo, ili u razumevanju onoga što odobravamo. Ona je u toleranciji onoga što niti razumemo, niti odobravamo.

No comments: