Monday, May 07, 2007

Filosofske sveske - III deo

Iz knjige “Filosofske sveske“-3. deo, od Borislava Pekića, izdanje „Solaris“, Novi Sad, 2001. Izbor Ljiljana Pekić.

Bog i jeste time jedno pozitivno određeno ništa; svemogućnost koja je po tome apsolutna nemogućnost ma čega.
*****
W.Turner-Burial at SeaU nebiću Bog je nužnost svih izvesnosti. Svebićem on je sloboda te nužnosti. Bićem se nužnosti dešavaju u svoju slobodu.
*****
U nebiću kako je ono definisano, mora sve što nije (što time kao nebiće jeste) biti apsolutno racionalno i ništa stvarno. Stvarno ništa je protivrečno sebi. Apsolutna racionalnost nibića koncipira sobom apsolutnu neracionalnost Boga.
*****
Bog je apsurd koji je nužan kao sloboda nemogućnosti. Apsurd je čista ne-mogućnost, koja je uspostavljena svemogućnošću. Apsurd je čista neizvesnost izvršena sveizvesnošću. Apsurd je neposredno samoizvršenje nebića. (Ovde se izraz: samoizvršenje uzima kao neka vrsta analogije samosaznanju sebe kao ničeg.)
*****
Nepostojanje je čista nemogućnost, ali kao postojeće nepostojanje je mogućnost svih postojanja. Već ovim je koncipiran apsurd Boga koji postavši ukida svako pozitivno postojanje (biće) i postoji negativno kao jedno apsolutno nepostojanje. Biti, dakle postojati, znači pozitivno se određivati prema sebi; ne-biti znači biti u negativnom određenju prema svom sopstvenom bivstvovanju. Česte zablude potiču otuda što se nepostojanju odriče čista i samom neodređenošću određena stvarnost, što se nepostojanje uzima kao jedno ništa koje je negacijom sebe ukinulo, sve vidove svoje egzistencije. Nepostojanje je naprotiv najviši stepen postojanja. Nepostojanje je jedno finalno postojanje, koje biva sa svoje integralne izvršenosti, i koje se od svoje pozitivne neodređenosti (Boga) razlikuje svojom negativnom određenošću. Nepostojati ni na koji način znači postojati kao čisto nepostojanje.
*****
Pojam pojma u formalnom i uskom smislu biće određen po prirodi te konstituante našeg mišljenja i neće imati neko specijalno filosofsko značenje. Pojam pojma u sadržinskom smislu biće određeno samom najopštijom apsolutnom suštinom, dakle samim apsolutom, koji je apsurd ili Bog.
*****
Apsolut je čista energija u svom nebiću, biću i svebiću.Ovde se tri primarne egzistencije apsoluta imaju u jednom trijadnom odnosu, ali tako da se svebićem iscrpljuju sintetično sve mogućnosti nebića.
*****
Suština je apsolut u svom razvijanju. Razvijanje apsolutnog može da bude samo jedno odnošenje prema sebi, u kome se totalnim izvršenjem odnosa apsolut identificira sa svojim neizvesnostima i konačno umiruje.
*****
Nepostojanje je forma – zakon postojanja nebića i to je nešto što se ničim ne uspostavlja osim u refleksiji. Refleksijom se poima nepostojanje kao negativno postojanje i kao njegov prapočetak.
*****
Početak baš obzirom da ostvaruje jedno negativno postojanje (ništa) ne može biti između prepočetka i samog sebe, jer bi u tom slučaju bilo dozvoljeno postojanje nečeg pre ničeg, i svet obećavao sliku ciklične propasti. Ništa nema početka, nego je samo ništa početak sebe u sebi. Uostalom sve odredbe ničeg opisuju ga kao nešto nužno bespočetno i kao čisto nepostojanje, koje već svojom apsolutnom negativnom suštinom mora biti lišeno ograničenja.
*****
Čitav idealizam pati od navuike podražavanja duha samom sebi, od neke vrste narcisoidnosti, od ogledanja na sebe u nejasnoj površini materije. Između svoje materijalističke upotrebe i svoje idealističke namene, svest se doista oseća između čekića i nakovnja. Birajući duh za svoj početak ona bira samu sebe. Zabluda idealizma leži u prirodi uma, čija svrha jeste pojam, doduše pojam o sebi, a ne o svetu kako bi se to htelo.

Druga zabluda dotiče se religije i svih onih filosofija, koje uzimaju Boga kao causa finalis u neposrednom dejstvu. Pri tome se zaboravlja da ako postoji Bog onda ništa osim njega ne postoji niti to može, jer Bog je svemogućnost, pa prema tome i sveizvesnost. Određen sobom on ne može biti određen nikakvim razlikama, koje i jesu osnovna priroda refleksije.

Bog koji bi postojao ne bi davao umu ideju o sebi, jer bi je samim svojim postojanjem iscrpljivao i trošio. Ako je Bog što izvan nas jeste, onda je on protivrečnost svome pojmu, kako je već rečeno. Ako je Bog što sve jeste, onda je on takođe protivrečnost svom pojmu koji sebe uređuje kao apsolutno, pa prema tome i savršeno nedelatno i definitivno. Bog koji se razvija i penje do sebe u sebi samome, jedan je nesavršen i sakat Bog, čija permanentna nedovršenost protivreči samoj definiciji pojma o njemu. (Kad govorim o genezi Boga, ja dakle ne mislim na razvoj Boga, nego na razvoj nebića svom apsurdu.) Obe se, dakle, zablude idealizma u izvesnom smislu poklapaju, er se u prvom slučaju čisto JA uzima kao Bog, a u drugom Bog kao čisto JA.
*****
Savremeni materijalizam, pokazuje danas težnju izvesnog pomeranja od ortodoksnog shvatanja materije kao oblika jednom elastičnijem shvatanju materije kao stanja – čemu ima da se zahvali pre svega pretpostavkama atomske fizike u svetu elektrona. Naša akcija prožima materiju i biva od nje modelirana u jedno materijalističko mišljenje. Zato je materijalizam bliži razumu od idealizma koji pretpostavlja izvesnu nezavisnost od materije, od iskustva čak i u njegovom čulnom vidu. Materija može sve da objasni osim samu sebe, dakle, ona ne može ništa da objasni.
*****
Ja ću iskusiti jedan pojam samo po njegovoj funkciji u mišljenju i iskušenjem te funkcije uvesti pojam u njegovu pravu filosofsku upotrebu.
*****
Nepostojanje odbija. Običnom razumu nepostojanje ima uvek da znači posledicu nekog prestanka, smrt zaodenuta jednim razdražujućim pojmom. Jer ono što čoveka u smrti uzbuđuje, ono što nas zgraža nad njenom idejom nije sama smrt, nego nepostojanje koje joj sledi i ispunjava. Za utehu slabim duhovima moglo bi se reći da sama pretpostavka večitosti dešavanja sveta ima tu funkciju da nas na smrt navikne. Jer ništavilo iz koga smo postali isto je toliko večito i ništavno kao i ono u koje smo primorani da uđemo. Doduše u prvobitnom našem nepostojanju bili smo mogućnost; u drugom mi smo nemogućnost. Razlika je bolna i uprošćuje utehu koja je sa najboljom namerom htela da se da, ali nam ova smicalica dozvoljava da uvidimo kako filosofija, pa ni same činjenice čijom se idejom ona bavi, nije pogodna za ulagivanje našim strastima.

No comments: