Wednesday, May 16, 2007

Tamo gde loze plaču-5 deo

Iz 12. knjige Odabranih dela “Tamo gde loze plaču“-5 deo, od Borislava Pekića, izdanje „Partizanska knjiga“, Beograd, 1984. Izbor Ljiljana Pekić.

Sašivena mi je budućnost, prišuvena prošlost, u sadašnjost sam ušiven. Šta se zbilo sa mojom slobodom?

DiaryOpšta se sloboda sastoji od momenata ukrštanja beskonačnog niza međusobnih zavisnosti. Kako je onaj minimum moje slobode, koje se u korist naše odričem, samo jedan od brojnih momenata moje zavisnosti, mali ali indikativan model mog ropstva, opšta sloboda nije ništa drugo do zajedničko ropstvo, onaj univerzalni momenat u kome se sustiču naše pojedinačno otuđenje slobode.
*****
’Konzekutivno ja', eto sa čime se treba saživeti. ’Kontunuelno ja’, eto čega se treba odvići.
*****
Ja mogu da biram, to je istina, ali moj izbor je uzaludan.
*****
Ništa nas ne može spasti od rođenja, a rođenjem se za uvek opredeljujemo protivu slobode.
*****
Književno delo iskazuje i opštu stvarnost i moju protivstvarnost, jer samo ono pruža istodobno i čin i njegov kontekst, obe presudne realnosti u njihovoj sveprožimajućoj međuzavisnosti.
*****
Sve se doktrine kreću u jednoj fiktivnoj, apstrahovanoj stvarnosti sazdanoj od čistih apstrahovanih pojmova, dok umetnost dotiče i onu praizvornu, živuću, presudnu stvarnost sa kojom se sukobljavamo i koja predstavlja naš sudbonosni sine qua non.
*****
Drama je stvarnost u svom imaginativnom korelatu. Ona je sama stvarnost u dejstvovanju, naravno – imitatorskom, naravno – fiktivnom, i naravno – simplifikovanom, ali ipak u dejstvu koje uzima u obzir sve bitne momente realnosti: prostor, vreme i ljude, i to u žižama njihovog međusobnog ukrštanja (događanjima).
*****
Da je sve u redu postalo je magičnom formulom, kojom se, kao znakom krsta ispred sotone, branimo od invazije osećanja da je celokupni sistem naših odnosa sa ovom kurvinskom stvarnošću bedno neefikasan, besmislen, apsurdan.
*****
Srećan sam ali ne i siguran. Kako mogu istinski biti srećan kada se menjam iz sata u sat, i kada me ono što me ushićuje danas, već sutra može baciti u najcrnje očajanje. Da bih bio siguran potrebno je da se razlozi tome osećanju ne menjaju, potrebno je da se ne menjam, potrebno je da zaslužim svoju stalnost, potrebno je dakle da umrem... Ali iza ovog svemira možda je još jedan mir.
*****
Umetnost nije u činjenicama, već u njihovoj interpretaciji.
*****
Ono što nepobitno legalizuje Beograd kao neotuđivi deo Evrope je činjenica da smo u glacijalnoj eri imali mamute koji ni u čemu nisu ustupali ni pariskim ni londonskim. Kasnije smo, sticajem okolnosti, o čijoj se prirodi još nismo dogovorili, nešto malo zaostali.
*****
Drevno grčko verovanje inspirisano likantropskim stanje učesnika u tajnim bratstvima vukova, utvrđuje da se: „niko večno ne može graditi fantomom, a da to jednom stvarno ne postane, niko ne može večno živeti kao vuk, a da najposle vuk i ne bude“.
*****
Mimikrija zahteva izvesna znanja o onome što se podražava. Ukoliko su znanja dublja, mimikrija je savršenija, opsena uspelija, svrha sigurnija.

Prilagodljivost koja bi u graničnim slučajevima išla do potpunog poistovećivanja, u kome, kada je metodično, nestaje isključujuća razlika između simulacije i autohtonije ne samo u posledicama po druge, već i u visceralnom doživljavanju tih posledica, pa se, posle perioda duhovnih nedoumica i kriza, uspostavlja stanje apsolutne harmonije s maskom i za uvek zaboravlja da je ona neprirodna, veštačka, priručna tvorevina ispod koje iščezava pravo i stvarno lice.

Maska je ovladala umom, a preko njega prvobitnim lice. Postaje se nov čovek.
*****
Kompromis je osnovni modus postojanja, u kome su regulisani i svi ostali. Planetarna su kretanja kompromis između tuđih privlačnih sila i vlastite mase. Kao privremeno postojanje, život je kompromis između nepostojanja i večnog postojanja. Čovek je kompromis izmešu inteligencije i instikta. Ljudska zajednica je kompromis između slobode i ropstva. Neupotrebljive slobode da zajednice nema i nekorisnog ropstva da osim nje nema ničeg drugog.
*****
Šta je stvarno kompromis, a šta nije, šta je dopušten a šta nedopušten kompromis, meri, na kraju krajeva, svako od nas – sam. Jer svako ima svoje mere. A one su, opet, kompromis između snage našeg moralnog osećanja, i zamračenosti prostora u kome živimo, stanja u kome se nalazi antagonistička stvarnost.
*****
Vreme vilinog konjica i čoveka ne podudaraju se. Mitološko vreme je jednovremeno kao pompejansko slikarstvo. Indijsko kružno, čineći od istorije neprijatan zvuk pokvarene gramofonske ploče. Sakralno ne teče. Aristotel je mislio da je „vreme mera kretanja u odnosu na pre i posle“.

Plotin ga objašnjava kao „život duše u kretanju, kojim prelazi iz jednog stanja delovanja ili iskustva u drugo“. Bergson, Hajdeger, Kant, Sv. Avgustin imaju svoja tumečenja. Vreme na koje misli vojni strateg drugo je od vremena koje brine igrača na Berzi.

Vreme u radosti i bolu nije isto. Na raznim meridijanima ono je različito i mi nemamo pouzdanog načina da proniknemo u tu najveću tajnu sveta i da ustanovimo, jednom za svagda i za sve, da li je sat dvadeset četvrti deo kružne putanje zemlje oko sunca ili vreme potrebno da se skuva pirinač. Da li budućnost ne postoji samo na jeziku Bantu crnaca ili je zaista nema?

No comments: