Saturday, February 10, 2007

“Graditelji”

Potrošeno vreme nikada više neće biti pronadjeno. Umesto njega, ispod crne zgure koju uminula zbivanja kao truo ćilim prostiru po dnu sećanja, ispod sasušenog humusa dana biće, kao s neispitanog arheološkog nalazišta – kakvog duhovnog Hisarlika – iskopana skeletna utvara prošlosti, medj grubim videlima nepoverljive sadašnjice rasuće se i razmrviti trošne mošti bez boje, bez sjaja i bez namene doli da nas privole na bogobojazno priznavanje sopstvene prolaznosti, a u onom redjem i srećnijem slučaju na mirenje sa tim nestalnim ustrojstvom bitka.
Kraft_Suicide Carneval Za uzvrat, ako budemo radini i žilavo odani neblagodarnom zanatu kopača vremena, možda ćemo izmedju dva njegova susedna sloja, kao izmedju dva slepljena listića zlatne vene, pronaći svoje mesto u nekom opštijem razmeštaju i upoznati sudbinu čijom smo previšnjom voljom tamo dospeli.
*****
Svačija je memorija, a umetnička doslednije od drugih, samo izložba reprodukcija, počesto tek odlivak iz treće ruke, jedna izopačena, okrnjena i oronula retrospektiva pradavnih radova, kojoj sastavljač, taj samozvani kustos prošlosti, suverenom pristrasnošću izbora i tumačenja daje oblik, smer i svrhu.
*****
Onaj smisao na koji kao na lisičiji trag pisac želi da uputi čitaoca, nije u pružanju nazovi verne slike jednog mrtvog vremena – u naporu da ostanem pravedan uspeo bih jedino da postanem bezosećajan – jer to vreme, uostalom, još uvek traje, i trajaće i kad nas više ne bude bilo; on je u autentičnosti osećanja tog vremena.

Sve i kada bi hteo, kada bih, uzmimo, sebi za cilj propisao da budem nepristrasan, nezavisan, nepristupačan, bezok kao terazijama opterećena Pravda u starovremenskim sudištima, i da se pošto-poto uzdržim od nedostojnog uplitanja u ono što neskromno proglašavam stvarnošću, a što je samo jedna od njenih meni dostupnih izvesnosti, sasvim različita, pri tom od neke njene druge, takodje punovažne i punopravne izvesnosti prijemčive recimo za vas (cilj, kako se vidi, i inače nedostižan), taj ravnodušan postupak, ni bogovima svojstven, ne bi bio izvodljiv; da ga primenim morao bih najpre da se odreknem svoje ličnosti, čije se najčovečnije svojstvo sadrži baš u opredeljivosti i sposobnosti izbora.
*****
Za pisca, a čini mi se u odgovarajućoj meri i za svakog čoveka, nemoguće je da živi jednim i nepromenljivim životom: on je uvek pomalo i ono o čemu sanja ili piše (opet dakle sanja) kao što je ono o čemu sanja ili piše (sanja dakle opet) uvek pomalo i on.
*****
Kada pisci odlažući pero posle blagoslovene reči “Finis”, “Završetak” ili “Kraj” (ne znam da li mi je ijedna druga tesnije za srce prirasla), zlovoljno moraju da konstatuju da ti pod konac postrojeni nizovi reči privedenih najzad kraju, ta mravlja vojska slova sva uterana u mravinjak pohabanih pojmova, za čija se konačna značenja nikad nećemo odlučiti, nije knjiga koju su nameravali da napišu, i da će njena urodjena suština, u tek dovršenoj, svakako izvitoperena, u najmanju ruku nepotpuna, biti obelodanjena u nekoj idućoj.
*****
Smrt uvek odgovara svačijem životu, ona mu je kruna po kojoj smo svi kraljevi, a samo razlozi mogu biti ono što taj prirodan spoj može da naruši ili dovede u sumnju.
*****
Rat – kakav, koji, čiji, nije važno – briše dela graditelja, kao što mokra krpa uklanja sa table privremene, kredom utrte znake, te prkosne simbole graditeljske utakmice sa Bogom i njegovom bezdušnom gradjevinom – prirodom.
*****
Moje ubedjenje da je proza konstruisana na kontrapunktalnim principima polifonske muzike, neizbežno su me uputile na simfonijski oblik koji sam dao pojedinim svojim knjigama.
*****
Svet knjiga ipak je samo svet sablasti, astralni svemir u kome moja najličnija osećanja imaju manje-više uverljiv privid ljudi od krvi, mesa i maste.
*****
Nadam se da će jednom književnost moći da se oslobodi tog usedeličkog stida i da postane isto tako bezobzirna u osećanju sveta kao što je to njena sestra bliznakinja Politika u njregovom menjanju.
*****
Dela prestaju da budu naša u trenutku kada ih počinimo, a mi opet stičemo onaj deo nevinosti koji smo u njih utrošili.
*****
Dve trećine Beograda bi trebalo da su partizani postreljali prilikom ulaska u grad. Svi su radili za Nemce. Svi do jednog. Pekare bi mogli da optuže da su ih hranili, tramvajdžije jer su ih vozili, mogli bi da pozovu na odgovornost sve trgovce što su im prodavali robu, itd, itd.
*****
Idealna predstava Revolucije je savršeno bezlična, kao predstava Boga uz pomoć čistih pojmova. Istorijska predstava Revolucije ima u sebi više karaktera. To je ikona, ljudoliki prevod jedne čiste ideje, ali se pred njom može klanjati sa više osećanja da se to čini pred nečim stvarnim, ne pred himerom. Lična predstava Revolucije, medjutim, toliko je lična da se svojim važenjem samo za jednu osobu uspinje opet do savršene bezličnosti, baš svojim nevaženjem za sve druge. Spojene ove dve komponente daju janusovski dvoličnu predstavu, kojoj baš dvoličnost daje pravi život. U protivrečnostima dva lica revolucije, dobija ona, za graditelja, za umetnika, svoje pravo lice.
*****
Ljudi koji pišu pisma u času kada se njihova pisma čitaju, već su mrtvi, u svakom slučaju sasvim su drukčiji nego što su bili dok su ih pisali, dakle, opet na svoj način mrtvi. Ako se čuvaju i sredjuju po datumima i imenima pošiljaoca, izgledalo bi kao da se pravi neka vrsta kolumbarijuma, kamenog golubarnika, sa poredjanim urnama dragih pokojnika ili sa njihovim iscerenim lobanjama.
*****
Čovek nije penzioner, to nije nikakvo zanimanje. On je penzionisani knjigovodja, penzionisani ministar, penzionisani profesor, radnik, sudija, nameštenik, ali ne penzioner.
*****
Beograd uopšte nije lep grad. Kako može biti lep taj neobuzdani, nesmišljeni dar-mar ulica, uzbrdica, nizbrdica, kuća bez stila, bez duše, bez istorije? Istorijska lepota Beograda je bajka za decu i provincijalce. Ta istorija je rušena i konačno pokopana pod udruženim dejstvom osvajača i levantinske nebrige, a nešto malo od te takozvane patine, i to u bednim fragmentima, može se videti još samo u muzeju!

No comments: