Thursday, February 22, 2007

“Godine koje su pojeli skakavci-1”-2. deo

Neke ideje iz knjige “Godine koje su pojeli skakavci”, I tom; 2. deo; Borislav Pekić, BIGZ, Beograd,1987.

Naša je memorija dobrim delom živi pesak kroz koji, ne ostavljajući vidljivog traga, potanja većina životnih utisaka. Negde na dnu ove duboke jame oni se zadržavaju i trunu, ali mi, osim izuzetno i mimo volje, nemamo mogućnosti da do njih dopremo. Možda nas oni čine ovim što jesmo, ali mi to ne znamo pouzdano, niti ćemo ikad saznati.

Samo se neznatan deo memorije ponaša kao vosak, čuvajući otiske života. Ali bez kriterijuma do kojeg nam je stalo: nešto od presudnog značaja zauvek iz sećanja nestaje, nešto bez ikakvog utisnuto je u njega zauvek.
*****
Borislav Pekic Exhibition Brochure 2000Izmedju pojasa živog peska i voska memorije neodredjena je zona u kojoj se oni prožimaju. Memorija nema ni stisnutost voska, ni žitkost živog peska. Ona je stalno u procesu skupljanja i osipanja, stezanja i rastvaranja. A ono što primi – uvek delimično, nepotpuno, nedovršeno – niti je sasvim sačuvano, niti sasvim izgubljeno.

Sačuvano je jer, ma kako nepotpuno i bez konteksta, tu je; izgubljeno je jer bez tog konteksta i mnogih pojedinosti više ništa ne znači. Kad se memorija, bilo iz kojih razloga, steže, ovakve lutajuće uspomene izbijaju na njenu površinu i mi ne znamo šta bismo s njima; ako se memorija rastvara, one potanjaju u tmine nesećanja, a da to in e primetimo.
*****
Ketmanstvo je, ako sam ga u doslovnom i u prenosnom smislu shvatio, neka vrsta mimikrije. Izgledate tako, a to niste. Običan ste leptir, a izgledate kao otrovan, i nijedna vas ptica ne napada. Imate lažne oči tamo gde vam je nezaštićena guzica. Mašete nečim što na bodlje liči, a perje je. Ukratko – folirate.

U prirodi je razlog za čitavu biološku proceduru – preživljavanje. Ljudskoj prirodi puko preživljavanje nije dovoljno. Biri leptir koji nije pojeden, nije isto što i leptir koji druge jede. Ljudska mimikrija nam postavlja teže zahteve nego zoološka. Ova samo brani život. Naša ne može biti stvarno mimikrijska ako ga ne uzima. Biti ketman medju majmunima nije isto što i biti ketman medju ljudima. Više vrste ištu više.

Ketmanstvo, prema tome, nije pasivno posmatranje tudje gozbe, na kojoj ste preobučeni u gosta, nego povremeno učestvovanje u njoj. (Uvek vas mogu pitati – zašto ne jedete? A suština gosta u tome je da na gozbi učestvuje, ne da tek prisustvuje.)
*****
Bez obzira gde se primate i zašto – zatvor, bolnicu, vojsku, skolu, čak i hotel – recepcioni prostor poseduje htonski smisao, onaj što ga ima ulaz u pakao. On je gradjanski premodifikovan ulaz u pećinu Elevsine kroz koji je Kora vraćena Demetri, ali kroz koji nije sigurno hoćemo li i mi biti vraćeni, i ako hoćemo – u kakvom obliku.

Iznad svakog prijemnog odeljenja, ma kakvu naivnu ili legalnu funkciju obavljalo, čak i onu koja je demonstrativno u našu korist, kao što je to bolničko, nad prostorom u koji stupamo dobrovoljno, moglo bi stajati – “Svaku nadu ostavite vi koji ovamo ulazite!”
*****
Na revolucionarnom sudu vam nikad ništa ne vredi, osim – da sedite medju sudijama, a ne s optuženima.
*****
Nisam još naišao na mit o Stvaranju, u kome je svet načinjen od izlučevina nekog Višeg bića – dok su sve druge procedure izdašno rabljene; nisam naišao ni na mit u kome bismo bili prosto ekskretirani kao izdašni otpadak tvoračkog božanstva, premda smo, očevidno, po svojoj istoriji, a pomalo, bojim se, i prirodi, najpribližniji takvom poreklu.
*****
U načelu, krštenje je svečan obred uspostavljanja svete veze izmedju krštenog i nečeg u čije ime se krsti, i kao takvo, predstavlja ono uvek prijem u neku zajednicu, ma šta ona značila – uverenje, pokret, misiju ili profit.

Postoji krstenje i kao prvo iskustvo. U tom smislu život je tek – niz iskustava, niz krštenja. Vatreno krštenje doživljavate u ratu kad čujete prvi metak koji još nije namenjen vama, drugi put kada vidite tudju smrt, treći kad je licem u lice prvi put nekom nanesete, a poslednji kad se sretnete sa svojom.

Polno vas krsti prostitutka ili prilika i odvažnost. Krste vas i prvi poljubac i prva batina. Prvo poniženje i prvo osećanje nadmoći. Prva neizvesnost. Prva briga. Sve što je – prvo. (str. 146) Ako ste pisac, javno vas krste prvom kritikom vašeg dela. To je na žalost, jedino krštenje koje se ponavlja sve dok živite, sve dok pišete, što je za većinu pisaca isto. Staro krštenje ne važi. Uvek vas ponovo krštavaju. Srećni još možete biti, ako je to – u istoj veri.
*****
Oduvek sam držao da je socijalnost demokratije isto toliko važna koliko i demokratičnost socijalnosti, i da bez brige za tudj stomak, ni briga za tudju slobodu nije prava. Čovek je, naravno, sasvim slobodan da umre od gladi ako hoće, ali ako izbora nema, ako nije isto tako slobodan da jede, jer nema šta, čemu mu sloboda uopšte služi?

Sloboda kojoj teži neka manjina može biti dublja i presudnija od slobode kojoj teži većina, čije je shvatanje slobode ponekad trivijalno, ali se sloboda kreće vertikalno, a meri horizontalno, a ne obrnuto, kako slobodu mere tiranije.

No comments: