Wednesday, December 03, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 5. januar 1959.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Ponedeljak, 5. januar 1959. 

Klub Srpske akademije nauka. San je najrigoroznija nacionalna spavačka institucija: pećina za zimski san jugoslovenske kulture. Kaljače, džemperi od žarko crvene vune, „Tivar“ konfekcijska odela, spavačke kapice od ljubičastog somota, ( ) je najzabavniji raritet u Narodnom muzeju, miteseri, crni polumeseci noktiju, izmaglica peruti. Bela, naduvena lica sa kojih kaplje dosada, kao što smola curi preko kore drveća.

Jedan par kaljača kaže: - „Radim na knjizi: Razvoj tehnike u Gornjem Polimlju“. (U međuvremenu, koje mu preostaje između opsesije rala, seljačkih frulica za građenje šovenskih kultova i ugodne zablude da se bavi naukom, par kaljača pije kafu od dvadeset pet dinara i zagreva um na radijatoru.)

Nekoliko žena, čiji je pol propao ili se olinjao u nespretnom, ali „romantičnom“ sudaru sa matematskim obrascima. (njihov izgled je odista obična saobraćajna nezgoda). Nekoliko vuderkinda setna lica i nosačkih leđa, čija plastična grba svedoči o efikasnom prisustvu ponizne lojalnosti. Kafa, limunada, voćni sokovi, soda bikarbona. Soda - bikarbonaška umesto karbonarske atmosfere.

 Sedim sa D. Matićem , Bajom Bajićem i Arsenijem Jovanovićem. Teme: erotske!! Atmosfera intelektualnog preživanja snošaja u tri posle pola noći, koja (na žalost) nije provedena u bordelju. Evo gde D. M. priželjkuje scenarija za ljubavne noći. (Oseka sopstvene erotske inspiracije.) Krici na magnetofonskoj traci, mirisi snošaja u vidu erkondišena.

D. M. tvrdi da je Flaubertov Buvar i Pekiše bolji od Sartreove Mučnine. Ali, istini za volju, zar Sartre nije imao na raspolaganju samo jednu sumnjivu i u metafiziku zaljubljenu teskobu, tamo gde je stari Flaubert operisao sa praiskonskom ljudskom glupošću?

Kao zima bolna dosada uvlači mi se u karlicu. Pijem nekoliko konjaka uzastopo. Can-We-Get-Over-It
Ako je Matićeva teza o konstantnom zlu tačna, onda je umetnost izražavanje nekih od formi zla, a istorija umetnosti ispitivanje jednog zatvorenog sistema zla. Zamišljam jedan nov etički zakon: Zakon o održanju zla. Zlo se ne može ni uništitit ni iz čega stvoriti. Njegova količina je stalna i nepromenljiva. Skoro da je tako!


Doznajem da lift pronađoše i primeniše Francuzi u Montpellieru, još u X veku. Crkva ga zabrani, pa za dugo vremena besmo onemogućeni u mehaničkom približavanju Bogu.

Prisutni smatraju da se Pasternak držao humano i kuražno. Usudih se da primetim da se nije dovoljno kuražno držao, ne bar onoliko koliko je zahtevala njegova humanost. „Zaboga“, kaže D. M. „Pasternak ima 68 godine!“ Da li to znači da njegov strah ima bolje izvinjenje od straha jednog dvadesetogodišnjaka, gospodine Matiću?! Naravno ja to ne pitam: pitanje ostaje da visi u meni kao stara isceđena krpa. Učtiv sam. Učtivost je sastavni deo moje humanosti. Njen sine qua non . I njena metoda: ja sam human na učtiv način. Kakva formula!

Uzgred budi rečeno B. B. smatra Emigranta nehumanim. Ovo je contradictio in adjecto. Jedan koncentracioni logor, sudski akt, postupak može biti nečovečan. Drama je dobra ili loša: dobra ako dotiče autotip stvarnosti, loša ako ga promaši ili ga zanemari (veliki deo savremene dramaturgije koji sa gledišta važnosti po nas konkuriše cirkuskim lakrdijama).

Humanost i konvencija. Humanost više nije jedan stav prema svetu, jedna filosofija o svetu, jedno moralno iskustvo. Humanost je stvar dobrog odgoja, dupka. Kako se dogodilo da humanost od jedne metafizičko-etičke kategorije postane društvena konvencija? Mi ne iskusimo žudnju za humanošću; nas uče humanosti.

Stoga se događa da je humanost neprimenljiva, osim tamo gde ništa ne staje.

Lakrdijaška zamena pojmova savremene civilizacije. Biti human trebalo bi da znači biti mudar; a znači biti dobro vaspitan. Biti vaspitan trebalo bi da znači biti moralan, a znači u moral prerušiti svoje instinkte. Biti instinktivan, trebalo bi da znači biti slobodan, a znači biti predodređen; biti predodređen trebalo bi da znači biti mrtav, a uvek znači obrnuto: biti živ. Biti mrtav trebalo bi da znači ne delovati, a znači živeti po svom stvarnom dejstvu (posthumna egzistencija).

No comments: