Tuesday, December 02, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 4. januar 1959.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Nedelja, 4. januar 1959. 

„Sloboda“ i Moral. Može se prividno biti nezavistan od jednog morala, ali kako postići da ga se stvarno oslobodimo? Može se ili nemati odnosni moral ili ga se ne pridržavati, ali čime sankcionisati zadobijenu nezavisnost. Jedna moralno notorna norma ne prestaje da postoji po nas, samo stoga što je mi ne priznajemo: ona se već sadrži u sklopu našeg poricanja; angažuje naše protivljenje za sebe i nastavlja da deluje parazitski (na našim vršenjima kao i na našim protivljenjima).

Pošto smo odbacili jedan moral, a da bi svoju „slobodu“ sankcionisali, mi mahom pribegavamo nekom protiv moralu, jednom moralnom antitoksinu, koji bi imao da anulira dejstvo odbačenog. (Ovaj antimoral nije spontan već time što je nastao kao odbrambeni refleks na neki važeći, a odbačeni.) On je nakazan proizvod prinudnog stanja nezavisnosti u kome se nalazim od kako sam porekao norme koje su do tada kontrolisale moje ponašanje.

On je u svakom slučaju jedan kopilanski moral. I jedan hibridan moral. Kopilanski zato što je rođen protivzakonito, kao bastard mog nezadovoljstva važećim i moje nasušne potrebe da se na neki moral oslanjam; hibridan po svojoj konstrukciji: stavovi protiv važećeg morala kao simetrična negacija + stavovi kao izraz cilja moje „slobode”; ovi drugi stavovi pokazuju kako bih i na šta upotrebio „slobodu“ stečenu odbacivanjem jednog morala; oni informišu o meni i upotrebljivosti moje slobode.

Ali u odbrani moraće ovaj opet prinudni moral da važeći, aktuelni, stalno uzima u obzir, utoliko više ukoliko mu se presudnije opire, da ga konsumira otporom pomoću koga je žudeo da ga odstani. Moraće jedan takav moral da sebe razvija u gotovim kategorijama odbačenog i da se služi arhaičnim instrumentima koje je ovaj isprobao, ali i izlizao.

Nemoguće je biti nezavistan od nečeg što se uzima u obzir: nemoguće je biti nezavisan od svojih netrpeljivosti i njihovih tema. Jedan moral važi za mene bitnije ukoliko mu se bitnije protivim. On stvarno ovladava mnome tek kad započnem da ga se „oslobađam“. Moj stav prema aktuelnom moralu, koga sam prihvatio ili mu se adaptirao je stav automatske privrženosti, ali u osnovi neutralan.

Neutralan sam prema moralu koga vršim sve dok ga ne prozrem; kad ga se počnem „oslobađati“ postaje on elementarna pretpostavka moje buduće „slobode“. Moj moral tako postaje pomoćni instrument jednog aktuelnog morala, koga sam se otresao. First-Public-Acco
Poseta ( ). Zadah istrte prašine, naftalina i rashlađenog vazduha, sjaj krt kao papir, izmaglica tananih obrisa pod jednom stalom rekom. Za svagda zaustavljeni predmeti u sakrificijelnoj ukočenosti, mali naduveni oblaci od drveta i kože, između kojih se kao hidra pod muljem bešumno ljuljuška ( ), sa očima na čijem dnu zvecka srča smrvljene svetlosti; kao pregršt kliketa.

Iščupani iz tela glasovi inponderabilno vise u polutmini kao klokotavi gasni baloni; osakaćeni zvuci, šumovi bez udova, reči koje ne dolaze niotkud i za koje samo mrtav zvek nalik na sudar drveta, svedoči da su negde izgovorene.


( ) sedi zavaljena u svoj mrak, sa nogama u crvenim papučama od safijana. Papuče su na jastuku od tvrde kože boje jareta.

Ne vidi me, ali me strašno čuje: opipava sluhom. Sluh ima tanke ljigave pipke, konce placentoidne rodilačke sluzi koji me stvaraju tamo gde me sluh samo površno obećava. U početku sam samo predmet koji će se nepažnjom pomeriti i tako za uvek biti izgubljen u patetičnoj lojalnosti predmeta, koji ostaju gde su kao kamenje hitnuto u provaliju.

Jer ovde se nikad ništa ne pomera; ovde sve na istom mestu mora da čeka; sve je ovde kao zakon u kome nijedna titla ne sme da bude izmenjena, da ne bi zagospodario haos. Najmanje pomeranje ima snagu zemljotresa: stvari odlaze za navek, mimo ( ), bez nje, čak protiv nje. Na njihovo mesto dolaze druge koje ne prepoznaje, jer ih nalazi tamo gde je njena misao za večnost zakopala svoje oslonce, svoje male štakice. Da bi se spasao panike um mora da se služi ortopedskim pojmovima.

 Ako se pomerim za dlaku, bivam zaboravljen, zametnut u ritu smrznutih predmeta: porcelanskih telesina, ambisa u obliku škrinja, majušnih grimasa obešenih o zidove što liče na stene Astartinog svetilišta, po kome su utisnuti vekovima obnavljani prljavi znaci polnosti, sasuda, jastuka, čija mekota davi nadu, lakiranih abažura, geometrije u kovanom gvožđu, goblena, vezova, vezenih u obliku klopki za komarce, isušenih svećnjaka i satova koji grgoću mekanim satima kao mehurima sapunice. Bivam zaturen u nameštaju i neopozivo odgurnut iz njenog sveta.

Ali evo gde njen sluh nesnosno nadzirava moje postojanje. Priznaje ga, međutim, samo ako dolazi uvek iz istog pravca. Promeni li ga, kao da me iznova stvara.

Ovo je soba u kojoj bi Proust mogao da iskopa još svežu, još uvek krvavu lešinu vremena.

No comments: