Friday, June 22, 2012

Crnoberzijanci XV deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

„CRNOBERZIJANCI” ILI KAKO SAM
DOZNAO DA JE GRAĐANSKI STALEŽ NAPALA PLESAN (XV deo)

— Biftek ti je stvarno osobit, Stefanija. — Saglasio se otac. — To je takođe jedna od onih stvari koje se mogu posmatrati sa raznih strana. Istorijski uzev, još uvek je nejasno kome Beograd stvarno pripada. A s tim u vezi nemoguća je i konačna definicija okupatora.

Budući da se na Balkanu nikad nije znalo ko je okupator a ko okupirani, zdrav se razum oslonio na pragmatičnu definiciju. Po njoj je okupator onaj kome je dobro, a okupirani onaj kome je rđavo.
last_supper_big
— Ja bih se toga i držao. — Zaključio je deda. — Bar dok tikva ne pukne.
— Biftek ti je sjajan, mama. — Rekla je sestra.

— Bez obzira na opskurne akademske teškoće, moja je namera bila da istaknem kako se mi, nacionalni Srbi, s najdubljim pijetetom moramo klanjati herojima koji su tokom pune četiri godine uziđivali svoje kosti u Evropu da bi je očuvali od boljševičke najezde i demokratsko-plutokratskog iskoriščavanja.


U največoj pobožnosti, dame i gospodo, moramo mi odati priznanje hrabrim vojnicima Velikog Nemačkog Reicha, svesni da su jedino oni siguran garant našeg narodnog održanja i da kosti koje su oni posejali po širokim ukrajinskim stepama i atlanskoj obali obezbeđuju siguran i miran razvitak srpstva na svim poljima njegovog stvaralaštva,”

— Naročito na grobljima. Tamo je ono najintenzivnije.
Otac je ponovo pohvalio majčin biftek.
— Sad mi je dosta! Molim da se moj biftek više ni pod kakvim izgovorom ne pominje!
— Govoriti pred decom o grobljima, tata .. .

— Bez brige. — Rekao sam. — Čuo sam ja za ovim stolom i gore stvari.
— Nedavno smo, na primer, čitali govor dr Göbbelsa. — Objasnila je sestra. — Rekao je da će nemački narod istrajati do konačnc pobede.

Pominjao je takode Atinu, Spartu, Rim, Prusku, džinovske korake u pravcu dramatskog vrhunca, tajne zaloge koji se drže u rukavu i izvesnog Teodora Fontana koji je učio da je sve u izdržljivosti. Iskidali smo se.

— Govorio je u stvari o grobljima, — kazao je deda — kao grobar sa intelektualnim ambicijama.
— U svakom slučaju, — primetio je ministar oholo — ni dr Göbbels ni ja ne bežimo od groblja kao izvesni malograđani.

— Ne beže ni vampiri, ali ih to automatski ne kvalifikuje za ministre.
Ručak je počeo ispadati skup za rođaka Teodora. Svoju hranu mogao je jesti i kod kuće. Tamo mu bar niko subvenzivnim primedbama ne bi prevrtao stomak.

Ali Teodor je bio političar. Nacionalni interesi stajali su iznad građanskog komoditeta. Bio je to jedini razlog s kojeg je odbacio udoban spokoj anonimnosti i već dve deceniije nesebično nastojao da ih uzme u svoje ruke. Navikao je na nerazumevanje i nepravičnost onih kojima je žrtvovao svoje brojne talente. Mogao je biti prvi pravnik, prvi isceljitelj, prvi naučnik, prvi finansijcr, pa možda čak i prvi umetnik Balkana. Izabrao je da bude prvi Srbin posle Kosova. I nosio je krst uspravno.

— Odbijam da se prepirem oko pojedmosti.
— Zavisi šta se pod njima podrazumeva — rekao je otac ljubazno. — Za multimilionera je dinar pojedinost koja može biti sve u džepu prosjeka. Gubitak stotinak hiljada ljudi je za veliku naciju možda tek pojedinost njene pogrešne politike. Za malu je ta pojedinost katastrofalna.

— Možemo li se bar složiti u tome da se od Nemaca ne može očekivati večna borba za nas i naše interese?
— A što da ne? – Pitao je deda. — Ljudi, očigledno vole da se biju.
— Neke vraške obaveze valjda i mi imamo. Ako ni prema čemu, onda prema potomstvu.
Deda je odmahnuo salvetom: — Naša jedina obaveza, čije bi ispunjenje bezuslovno koristilo potomstvu, jeste da se svi zajedno pod ruku uhvatimo i iz ovih stopa odmarširamo na groblje.

— Gospodo, — zamolio je otac — možete li za trenutak ostaviti groblje i preći na tortu?
Uz slatko je g. ministar izjavio da, srećom, dedin defetizam nije zarazio dičnu srpsku omladinu. U ogromnoj većini ostala je ona izrazito srpska, naslednica divnih osobina valjanog srpskog naroda.

(Deda: “Osobito bi me zadužio kad bi me upoznao bar sa jednom.”) Evo nje gde i danas, pod tako rekuć kosovskim uslovima, plemenitom krvlju i žuljevitim rukama obnavlja domovinu. Na radu, u borbi, ona je prethodnica Nove Srbije. (Deda: “Pametnije bi bilo razmišljati o dobroj zaštitnici.”) Nju ne uzbuđuju boljševičke armije na Dnjestru. (Majka: “Šta su, zaboga, oni? Moroni?”)

Njeno rasno srpsko srce ne dosižu izdajničke reči Dušana Simovića i Radio-Londona. (Deda: “Dabome. Zato je potrebno imati radio-aparate koje ste pokupili.”) Omladina srpska, poput mitskog Leonide (Deda: “Nije bio mitski. Bio je stvaran. Omladina o kojoj govoriš je mitska.”), čeka svoj sudeni čas da se uhvati u koštac sa komunističkom nemani i zalažući svoje mlade živote spase Srbiju i srpski narod.

No comments: