Monday, June 18, 2012

Crnoberzijanci XI deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

„CRNOBERZIJANCI” ILI KAKO SAM
DOZNAO DA JE GRAĐANSKI STALEŽ NAPALA PLESAN (XI deo)

— Kad. se vratite svojim porodicama, pozdravite ih i kažite im da samo red, rad i sloga svih Srba može da nas spase i izvuče iz ove iznenadne bede u koju smo zapali ne svojom nego tuđom krivicom.
— Uglavnom vašom, gospodine! — zaključio je general. — Nađite neki prokleti fijaker! Odstupamo!
— Slušaj, Đorđije — usprotivila se tetka Katarina —to ti nije najpametmje.

— Et c'est ne pas tres poli, mon General.
— Učtivo? Ne, nije učtivo. Rat je, uopšte uzev, prilično neučtiva stvar.
— Ali mi nismo u ratu nego pod okupacijom, čoveče! Rat smo izgubili. Nadam se da si o tome obavešten.
aristotle-homer
General je otklonlo kapitulaciju kao da skida prah s uniforme: — O tome ne znam ništa. Ja ga nisam izgubio.

Dužan s,am da obnarodujem jednu ispravku. U Novom vremenu od 21. marta 1944, pod naslovom “Nov transport stigao iz zarobljeništva” piše: “Posle toga je ministar Kujundžić prišao zarobljenicima i sa svakim se rukovao, raspitujući se o njegovom zdravlju i prilikama.” Mime savesti svedočim da među tim rukama nije bilo generalove.


Domovina je, srećom po oboje, ostala neobaveštena o zdravlju, prilikama i raspoloženju najzapostavljenijeg od svojiih sinova. (“Za moje zdravlje može da se interesuje samo moj lekar i Ministarstvo vojsike.”)

Dok se na stanici srdačno rukovalo, mi smo grabiili prema Neimaru. Peške, naravno. Generalov plan je po običaju omanuo. Svi su fijakeri već bili unajmljeni. I sad je general, veličanstven i bez regalija, između dve dame, bodro marširao Nemanjinom ulicom. Moja je bodrost, međutim, bila prilično osakaćena prtljagom koji sam nosio.

 “Čovek, mladiću, rnora da ima isvoje principe”, objasnio mi je general kad je oterao šofera. Na stanici mi se misao činila sjajnom. Pod drvenim sandukom gubila je ona dosta od ubedljivosti. Principijelnost se očigledno nije uvek isplaćivala. Deda je držao da se ne isplaćuje nikad. “Ako se izuzmu ratovi i kuge, lepi principi su umorili najviše ljudi u istoriji. Ali broj postaje znatno impozantniji ako se ima u vidu da se i ratovi najčešće vode iz principa i da je kuga principijelno neizlečiva bolest.”

Hajdemo, međutim, da irastojanje između stanice i Lamartinove, umesto psovkama, ispunimo parentetičkim razmišljanjima. Našom genetskom manufakturom nisu vladale isključivo dve mustre, račundžijski prepredena romejska i neuračunljivo duševna slovenska. Raspolagali smo i sa mutantima. General je na primer bio eksplozivni bućkuriš cincarske gurbetske upornosti i srpskog endemskog mesečarstva.

Nije bio lud, razume se. Bio je prosto zagrejan za načelno pitanje kako dobiti rat za koji ne postoje prirodni uslovi. Borniran vojnim problemima, njegov mozak nije shvatio civilne misli. Ni civile uopšte, osim kao faktora opšte mobilizacije. Primetili ste da je rezolutan, prek, drčan. Pretpostavili ste da je to čuveni manir kojim se ratnici održavaju u ubilačkom treningu.

Delimično ste i bili u pravu. General je bio uvek u nekom ratu. Jedino se uvek nije znalo s kim ga vodi. Kako, znalo se. Vodio ga je za generalštabnim stolom na rasklapanje u kabinelu svoje kuće na Neimaru. Vodio ga je u glavi koja nije znala za zatišje. U njoj se, genijalnim strateškim zaključcima na volju, neprestano marširalo, manevrisalo i pucalo,

Svaki rat, koji se tokom nekoliko milenijuma briljantnog razvitka civilizacije — od 50 kod Leuktre do 500.000 mrtvih kod Staljingrada — vodio bilo gde, on je intelektualno, a verujem i duševno preživeo. I ne samo jednom. Bilo bi to suviše prosto, Vodio ga je prvi put, sledeći ratne izveštaje, onako kako je stvarno tekao, drugi put kako bi prema njegovom merodavnom mišljenju trebalo da teče, da u njemu ne komanduju idioti.

Pritisnut istorijskim matenijalom, vojevao je ponekad i simultano. A jednom je, prema Arseniju, u oskudici vrednijeg sukoba, generalštabno tretirao neku plemensku makljažu sa područja Centralne Afrike. To je, naravno, bio nesrećan izuzetak. S temama nikad nije bio u škripcu. Uvek se negde neki rat vodio. I tako je general uvek ratovao. (Činjenica da u stvarnom ratu nikad nije ućestvovao duže od tri dana, bila je okrutna nepravda na čije je ispravljanje disciplinovano čekao.)

No comments: