Thursday, June 28, 2012

Crnoberzijanci XX deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

„CRNOBERZIJANCI” ILI KAKO SAM
DOZNAO DA JE GRAĐANSKI STALEŽ NAPALA PLESAN (XX deo)

— Slušaj tata, ja ne vidim ničeg rđavog u tome da se što više naših ljudi izvuče iz zarobljeništva.
— Ni ja, — rekao je deda — pod uslovom da posle toga ne odu u koncentracioni logor.

— Poput patuljaste kičme, u Teodorovoj ruci prsnula je šibica, kojom je, da bi smirio majku, po ukrajinskoj stepi zelenkastosmeđeg trpezarijskog stolnjaka, ilustrovao duboko uverenje da su, pored toga što boljševičke armije nadiru na Istočnom frontu, to poslednja naprezanja i trzaji nemani, sračunata više na efekat nego na stvarnost.

— “Što se mene tiče, postigli su ga.” Rekla je majka. “Sad bi mogli i da stanu, zar ne?” Tim povodorti gospodin ministar je dao ubedljive garantije da se Rusi “na našem srpskom prostoru nikad neče sastati sa balkanskim bandama. Nije srpski narod slobodu dobio na poklon, nego je iskovao svojim hrabrim mišicama i zalio krvlju svoje najbolje dece kroz pokolenja.”
munch-scream
— Gledao je u mene zavodničkim očima Vlade u govnima: “Takve kao tvoj sin. Naše ponosne i budne omladine. Nisam li u pravu, Aleksandre?” “Bez greške.” Rekao sam zevajući. “Ona danas vredno uči, ali sutra, ako bude potrebno, evo nje...” Deda je zajedljivo nastavio: “Da pod tako rekuć kosovskim uslovima, plemenitom krvlju...” “S tim u vezi, šta najviše ceniš u životu, mladiću?” Pitao me ministar. “Dobru sovu. Naročito posle klope.” Rekao sam.

Tada je prsla prva šibica. Sad je do đavola otišla i druga. Imao sam odvratan osećaj da to pucaju nečiji vratovi: — Ručak je bio izvrstan. — Rekao je gospodin ministar odlazeći. — Mada mi se čini da sam ga sasvim lepo mogao pojesti i kod kuće.


Na vratima je položio ocu ruku na rame: — Slušaj, Mihajlo. Ako Nemci saznaju kakvo držanje imaju oficiri, koje na našu intervenciju puštaju iz zarobljeništva, i kakav uticaj na stanovništvo obećavaju, nećemo više ni jednog videti u Beogradu.

Nije nemoguće da nam se posle rata vrati tek svaki peti. Ovim se transportima taj odnos može popraviti da dobijemo natrag bar svakog trećeg. I u toj svetlosti, meni se lične zabave gospodina generala Đorđija ne čine tako amizantnim kao tvom ocu. Pokušaj da mu to uskoro objasniš. Stefaniji isporuči rukoljub. Bilo je stvarno izvrsno, mada pomalo gangrenozno.

Prekosutra za ručkom, otac je glasno čitao Reč ministra Teodora Njegovana održanu u prepunoj dvorani Kolarčevog univerziteta. U predavanju od tri časa, s jednom cigaret-pauzom, predavač je govorio o temi: “IMA U IGDE IŠTA DOBRO DA ZA SRBINA PIŠE?”

Neobičan naslov besede objasnio je naš ugledni nacionalni borac doživljajem iz rata. Povlačeći se sa Kraljevskom vladom na jug, zanoćio je u selu Prudelji. U praskozorje ga je prenuo glas koji je vikao: “Eeeej! Ima li igde išta dobro da za Srbina piše?”

Bio je to glas srpskog ovčara, koji je odozgo s vrha planine, kao drevni plemenski mag, sagledao naše muke što ih mi u močvarnim nizijama građanskog komoditeta nismo videli. Predavač je pune tri godine o tom pitanju razmišljao i odlučio da mudrom ovčaru večeras da svoj definitivan odgovor:

“Ima li, dakle, igde išta dobro da za Srbina piše? — upitao se gospodin Njegovan pa odmah i odgovorio: “Ima, dame i gospodo, ima, ali loši primeri pruženi iz judeoplutokratskog inostranstva porazno su delovali na domaće mediokritete. Deo građanskog staleža napala je plesan ...”

— Ručak je u svakom slučaju bio bogovski — rekao je deda. — Ništa ne žalim.

*

No comments: