Tuesday, June 26, 2012

Crnoberzijanci XIX deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

„CRNOBERZIJANCI” ILI KAKO SAM
DOZNAO DA JE GRAĐANSKI STALEŽ NAPALA PLESAN (XIX deo)

— Zato što si mu rođak? — pitala je majka.
— Što sam mu rođak, to me zasad košta samo izvesnih neprijatnih objašnjenja. Što sam mu i garant, može me koštati glave. Za besprekorno držanje zarobljenika jemčila je Vlada. Za tu budalu sam jemčio ja.

— Pitanje ko je budala ostaje onda otvoreno. — Rekao je deda. — U svakom slučaju, to je još jedan dokaz da za srčane ljude ne treba jemčiti.
triptych79c
Bio je sklon generalizacijama. Lepo se zabavljao. Aromatičan miris prave kafe, nežno izmešan sa kadom trbušastih kubanki koje je doneo Teodor, stomak posle tri godiine opet u mirnodopskom stanju i tako uočljivo prisustvo srpske nacionalne ideje za stolom, bili su pogodni za opšta razmatranja.


Gospodin ministar nije držao da je stvar isključivo pedagoške prirode: — Lako je biti srčan na tuđ račun.
Sestra ga je pitala hoće li ga Švabe streljati ako general bude imao još primedbi?

— Imam neprijatan utisak — kazao je otac — da će se Teodor na vreme postarati da ih nema. I da bi neko od nas, ti, tata, po svoj prilici, sa tom mogućnošću trebalo da upoznaš Đorđija.

— Prilično tačno opisano. — Priznao je suvo Teodor. Ručak je u svakom pogledu bio skup. Ali, ako moji urazume Đorđija, isplatio se.

— Fino. — Konstatovao je deda. — Tako smo opet na groblju, odakle smo krenuli. U međuvremenu i kafa je ispijena. Konjak takođe. Nema se više na šta preći da bi čovek izbegao laž. Mora se, izgleda, ostati na groblju.

— Pomoći ću Agati oko sudova. — Rekla je majka. — Ionako vas ništa ne razumem. A pogreba mi je dosta.

Kad je majka izašla, deda je rekao:
— Pretpostavljam da znaš šta o tebi mislim?
— Varaš se ako se nadaš da me to uznemirava. Za građansku plesan, o kojoj je reč, ti si samo simptom.
— Opšte mesto u nekom od tvojih čuvenih govora?

— Uveravam te da prema tebi imam sasvim nepristrasan hirurški pristup.
— Blagodarim. Hirurgija mi je poznata. Za samo tri godine uspela je ona da operiše ovu zemlju od svega što je u njoj bilo vredno i trezveno.

— Nije bilo mnogo posla, ako misliš da nas žališ. I ako su za tebe ljudi kao Đorđije trezveni!
— Ja ne mislim da jesu. — Rekao je otac pomirljivo.
— Tvoj otac misli. General koji izigrava klovna njega zabavlja.
— Više od klovnova koji izigravaju generale, moram priznati.

— U redu Teodore. — Rekao je otac. — Nalazim da si u pravu. Posavetovaćemo Đorđija.

Pomislio sam da bih to voleo da vidim. Deda je bio brži: — Bože me sačuvaj! Ni na pamet mi ne pada da lišim čoveka jedinog zadovoljstva koje ima što živi pod upravom rđavih ministara.

Teodor je ustao. Ono što je imao da kaže zahtevalo je prostora: — I dok je gospodin general pričinjavao sebi to zadovoljstvo, gomila se zabavljala. Našlo se i nekoliko budala da mu sekundiraju. Zabeležene su antinemačke izjave.

Vođena je i subverziivna propaganda. U međuvremenu je, naravno, govor koji je smišljen da ih pošteno upozna sa stanjem stvari, potonuo kao kamen kroz vodu. A mi te ljude nismo ovamo doveli da sebi pričinjavaju zadovoljstvo time što će nama otežavati posao.

— Doveli ste ih zato da bi.ti mogao održati još jednu besedu o plemenitom gestu Velikog Nemačkog Reicha kao svetlom kontrastu angloameričkih šikana i podvala!
— Doveli smo ih da ne istrunu u zarobljeništvu!

No comments: