Monday, June 25, 2012

Crnoberzijanci XVIII deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

„CRNOBERZIJANCI” ILI KAKO SAM
DOZNAO DA JE GRAĐANSKI STALEŽ NAPALA PLESAN (XVIII deo)

Rođak Teodor je sklopio oči. Krst je bio ponešto teži nego obično. Ali nacionalni interes još uvek pretežniji: — Božja, a često i zemaljska nagrada, bezuslovno dolazi kad se ispune zadaci koji su čoveku postavljeni u dužnost.

Nije se obraćao nikome. Govorio je budućnosti. Hemijski čista, sjajna kao dijamant, ležala je ona na dohvatu ruke. Trebalo je samo nagnuti se i zgrabiti je. Ali konjak, kafa, otac, deda i ostali malograđanski rekviziti nisu patriodskoj mašti davali krila.
corinth_trojan_horse
Najpre treba počistiti ovaj sto. Jednom kasnije i toga će se prihvatiti. Purifikovaće familiju. Oslobodiće je razornog grčkog duha sumnje, poruge, trezvenosti, mere. Iščupaće iz nje mračni cincarski račun, tu gurbetsku brojanicu koja im po mozgu šklopoće još od prvih torbara, prvih Simeona koji su lutali Balkanom.

Krv i Volja biće zlatna moneta njegovog genosa. Ali tek pošto sa Srbijom završi. Prvo valja obaviti opšte poslove. Tek potom preći na pojedinosti. Ovih nekoliko Njegovam bili su tek plesnive pojedinosti. Nije im poklonjena pažnja:


— Nedavno smo imali prilike da vidimo potvrdu ovog načela u priznanju koje je Reich odao srpskom narodu. Grupa od 619 zarobljenika, koja je ovih dana stigla iz raznih logora Nemačke, kao i druga od 881 što se krajem meseca očekuje, belodano nam potvrđuje upozorenje generala Nedića da se naša sudbina nalazi jedino u našim rukama.

Premda plemeniti gest Velikog Nemačkog Reicha prema srpskim ratnicima u ovim apokaliptičnim danima predstavlja svetao kontrast angloameričkim šikanama i podvalama, kao i značajno priznanje srpskom narodu na njegovom korektnom držanju,*49 izvesna gospoda, i to baš ona koja su tim priznanjem najviše beneficirana, bezočno pokazuju da ih ono ni na šta ne obavezuje. Ni na pristojnosi, a nekmoli blagodarnost.

— Ukratko, — prekinuo ga je otae — reč je o našem Đorđiju.
— Što je demonstrativno odbio moj auto, to bih još i mogao razumeti. Naši odnosi nikad nisu bili naročiti, mada meni nisu smetali da za njega intervenišem. Ali njemu to nije bilo dovoljno. Gospodin general je izvoleo imati javne i vrlo ozbiljne primedbe na pozdravni govor mog kolege gospodina Kujundžića.

— Ukoliko mišljenje da je on magarac smatraš primedbom od nekog stvarnog formata, — rekao je deda. — Ja joj ne bih pridavao značaj. Pored toliko magaraca u nacionalnom saobraćaju, gospodin Kujundžić nema šanse da ga jedna usputna primedba na železničkoj stanici proslavi.

— Ovo je ozbiljno, Danilo!
— Dabome da jeste. Kujundžić je ozbiljan magarac. Jedan od najozbiljnijih u zemlji.
— Jedino blagodareći tome što je klipan moj rođak, nesreća, uostalom, koja me prati već dve decenije, Kujundžić je odustao da njegovo ponašanje učini temom na sednici vlade.
— Šteta. To bi stvari ove zemlje najzad dovele u red.

— U isvakom slučaju, Đorđijeve lične stvari, takve priimedbe, ako se s njima bude naveliko služio, svakako neće držati u osobitom redu.
— Ni tvoje, naravno. — Primetio je deda.
— Ni moje, naravno.

No comments: