Monday, May 07, 2012

Istorijski roman VII deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

ISTORIJSKI ROMAN I ISTORIJSKA REALNOST (VII deo)

Ali, šta on jeste?

Šta je on ako je, po svemu sudeći, bezmalo nemoguć?

Jer, ako se prošlost ne može razumom spoznati, ako se na faktima stvarna istorija ne može rekonstruisati, - ili može, ali neistinito – o čemu, o kakvoj nam istoriji ipak dobar istorijski roman priča?

O jednoj personalnoj viziji prošlosti?

O nekoj manje-više plauzibilnoj istorijskoj pretpostavci?

O idejama pisca u pogledu izvesnog doba?

O našem životu što smo ga u tuđ prokrijumčarili da bi ga videli iz nove perspektive?

Pokušaćemo da do mogućeg odgovora dođemo zaobilaznim putem, onako kako terminalni bolesnik treba da dođe do spoznaje o brzom i neizbežnom kraju. Pokušaćemo, naime, da slavni Razum ne prepadnemo pre vremena upotrebom izraza i pojmova koje on misli da mora odbaciti ako želi da ostane razuman.
31david
Odgovorićemo, najpre, na neka tehnička pitanja u vezi s istorijskim romanom.


Kakve su njegove vremensko-prostorne granice, šta mu je suština (priroda), kakva forma , koja uloga u materijalističkoj civilizaciji, lišenoj nužde da se osvrće iza sebe, i uplašenoj od pogleda ispred sebe.
Prostornih granica nema, odnosno ima, ako za međaše takve granice uzmemo ljudsku stopu.

Nema, praktično, ni vremenskih, ako ih gledamo unatrag, i ako zaboravimo da se, u vraćanju, opet moramo popeti uz drvo. Zabranjena mu je jedino budućnost, osim ako se i ona ne shvati kao prošlost koja se ponavlja.

Može se obraćati temama iz legendarne protoistorije, doticati najtamnijih mesta rađanja evropske civilizacije, kad se kultno i ljudoždersko, božansko i zversko, tek razlučivalo i spremalo za obnavljanje činova koji će kao Napredak biti zabeleženi u memoriji Vrste – kao kod mene u Zlatnom runu.

Može se baviti temama koje su jedva prošle, ako su uopšte prošle, kako je to činio Solženjicin. može konstituante naše stvarne prošlosti projektovati u lažnu budućnost, kako je to, u 1984, uradio Orwell. Poetskometafizički može, u Mannovom Josif i njegova braća, vaskrsnuti daleku prošlost, ili s Marguerite Yourcenar, kao parazit, spirituelno živeti u Imperatoru Hadrijanu.

Može, najzad, s Dobricom Ćosićem, dramatično, i u umetnički najvišem smislu istinito evocirati jedno od najkritičnijih i najpotresnijih, ali i najsvetlijih razdoblja istorije svog naroda.

Njegova priroda mora da bude suština stvarnosti koja se opisuje, nipošto njena prazna forma. Ali sada se, u samom srcu problema, rizik više ne može odlagati, mora se Razum uvrediti i izreći reč koje se on užasava: mora se reći – Magija.

Mora se reći da je istorijski roman, ako je uspeo, magijski pokušaj da se, na osnovu raspoloživih – po mogućnosti verifikovanih, ispravno shvaćenih i u pravom kontekstu oživljenih – činjenica, vaspostavi duh iščezlog vremena, kroz njegove realne odnose, činove, ideje, osećanja i stanja. Ne da se pokaže kako je to doba izgledalo, već kakvo je bilo. Njima, ne nama.

Sve je ostalo posao istoriografije, biografskih, socioloških, geopolitičkih, antropoloških i kulturoloških specijalističkih studija. A svi rezultati tih studija tek su građa, mrtva glina, kojoj Magija, nepoznatog porekla, prirode i svrhe, kroz književno delo, udahnjuje život, kao što je to sa začaranom lepoticom učinio princ iz bajke. (Nevolja je u tome što je prošlost najlepša dok spava.

Kako se budi, tako ružni. Poljubili ste lepoticu, a probudili – čudovište. Ako je davna prošlost nešto što se već ohladilo, a nedavna što se još hladi, to je razlog što nedavna uvek od davnije izgleda ružnija. Davna je stekla lepotu smrtne nepomičnosti i nedodiljivosti, nedavna – komatozni bolesnik koji još vegetira vezan za životodavnu mašineriju naše memorije – ovu faraonsku lepotu mumije tek stiče.)

No comments: