Friday, May 18, 2012

Graditelji VI deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

GRADITELJI (VI deo)
(Predgovor za jedan nedovršen roman)

Mada opet, štono kažu "trčim ispred rude", ne mogu odoleti iskušenju da pobliže rastumačim značenje ovog imena,tim pre što mu je ona naknadno dopisana reč bila poslednji, skoro da se kaže testamentaran rukopis, diskretan oproštaj sa mnom, a preko mene i sa vlastitim detinjstvom, i što je – ili mi se tako pričinilo – nosio u svojim disciplinovanim godskim crtama, kao da su izvučene pod strogom stegom šablona, svečani omen bliske smrti.

Ova preuranjena intervencija u prirodan tok radnje nimalo neće doprineti da se raspozna sržni, osećajni osnov našeg dugogodišnjeg druženja – zar smem da ga tako prekrstim, kad je umela da prođe čitava godina da se ne vidimo, iako smo stanovali takoreći jedan do drugog? – pa je ni u kom slučaju ne valja shvatiti drukčije do kao dirljivu sličicu iz dečijeg albuma, malo, dabome, preuveličanu, ponešto retuširanu i preudešenu za javnu upotrebu, jer bi se u protivnom moglo pomisliti da je naše prijateljstvo uvek bilo tako dioskurno, čvrsto, skladno i uzajamno.
rebel_2
Tek posle ovih ograničenja usuđujem se da kažem da smo se te, Četrdeset četvrte, godine obojica našli u bežaniji, na imanjima naših majki blizu Deliblatske Peščare, i da nam je tamo, više se ne sećam kako, dopala u ruke dražesna knjiga Gustav Schwaba Priče iz klasične starine.


Kome ona nije uzburkala uobrazilju herojskim legendama, u kojima je, ruku na srce, ono što je nesumnjivo pedagoško, nemarno bilo izmešano sa mutnim i nehrišćanskim shvatanjem morala, koji je, uprkos pretežno podlom naličju, čvrsto držao ne okupu svet ljudolikih bogova i bogolikih ljudi drevne Jelade.

Treba li izričito reći da smo i nas dvojica podlegli čarima znamenite knjige, a ja se i sada ne libim da je, sa sažaljivim osmehom upravljenim na prošlost, prelistavam u retkim trenucima odmora, iako mi je posle starozavetnih studija i izučavanja biblijske arheologije, posle očaravajućeg poznanstva sa punokrvnim, tajanstvenim i preplodnim životom Obećane zemlje, antički svet najednom postao jalov, beskrvan, izveštačen, ni vruć ni studen, pa budući mlak, dostojan da se iz duha izluči.

Onda, u bežaniji, naravno, nije bilo tako. Naše igre, u koje su na užasavanje naših majki, osobito gospođe Angeline, počeli da se infiltriraju seoski oblici zabave, praćeni seljačkim temperamentom – rado smo igrali "klisa" (vrsta primitivnog golfa), zatim "piljaka", "trule kobile" i krišom, naravno "krajcerice" – naglo su promenile ruho i, odbacivši kratke pantalone, navukle hitone, toge, tunike i bronzane oklope sa sjanim kacigama, u stvari kartonske pancire sa loncima adaptiranim u šlemove. Iz knjiga Gustav Schwaba preuzimali smo gotove pustolovine, u koje su, kao po nekom naopakom pravilu, zapadali dični Grci, u granicama tih pomalo priprostih inscenacija birali uloge, već prema svojim sklonostima i karakteru, i ponavljali njihove zgode i nezgode, ne držeći se baš uvek Schwabovog scenarija, nego puštajući da dođe do izraza i naša sopstvena mašta, a ne retko i takmičarska ambicija.

Ne treba biti u sumnji, ovo kažem bona fide, da je Isidor, pri tom, uvek bio Ahajac Ahil tamo gde sam ja morao da se pomirim sa ponižavajućom sudbinom Trojanca Hektora, mudri konstruktor i graditelj Dedal (on se već onda bio odlučio da ostane u plemenitom zanimanju oca i dede) gde sam ja postao lakomisleni Ikar, Herakle tamo gde sam se ja zadovoljavao skromnijom rolom Tezej.

Ostali, sporedni učesnici ovih istorijskih igara (u savremenom žargonu reklo bi se "široke narodne mase") bili su regrutovani među decom meštana, paora, napoličara ili najamnika sa imanja i izbeglica iz Srbije, i njihov udes, predodređen Schwabovim brutalnim scenarijem i usavršavan našim još okrutnijim korekturama, najčešće nije bio zavidan.

No, takvu je sudbinu sama istorija dodelila narodima, i mi nismo bili vlasni da je u bilo čemu menjamo. Sve ovo pričam ovako potanko samo da bih vas doveo do nauma, zbilja ne znam kome je prvo pao na pamet, da naše drugarstvo, trenutno u stanju plime, premda će ga u buduće snaći i oseka, očvrsnemo, ukorenimo, takoreći obavežemo na istrajnost nekim plemeniti uzorom iz grčke starine.

Ahil i Patroklo nisu dolazili u obzir. Njihovo dirljivo prijateljstvo nije posedovalo iole duhovniju predistoriju. Uprkos plemenitoj leguri, imalo je garnizonsku narav slučajnog i privremenog saveza ubojica, moćnika, bećara, ispičutura i razvratnika. Parnjake Kastora i

Poluksa odbacismo, u prvom redu kao blizance čija je međusobna naklonost bila bogomdana, a zatim u životu Dioskura, ako se zanemari mater im Leda, nije bilo žene, a mi smo imali Isidorovu sestru Hristinu, o čijem smeštaju u naš imaginarni svet moradosmo da vodimo računa, ako ne zbog njegovih bratskih osećanja, ono iz obzira prema naklonosti koju sam, zahvaljujući rusoovskim okolnostima života na selu, kradom počeo da gajim prema toj krhkoj devojčici, tamnoj kao zemljani kliker i živoj kao varnica.

Moj predlog da se prozovem Scilom, a on da bude naspramna hridina – Haribda, Isidor napade sa uvređenom zlovoljom. Sa njom je i inače odbijao svaku šalu u stvarima do kojih je ozbiljno držao, i ta suvoparnost, ta nesavitljiva krutost, te jetka doslednost, ostala je i kasnije jedna od presudnih determinanti njegovog razvoja i kao čoveka i kao umetnika – graditelja, ako se izuzme jedan jedini slučaj, tako strašan, tako demonijačan da o njemu za sada nemam, ni hrabrosti, ni volje da govorim.

Konačno, izbor pade na Oresta i Pilada. Ti mladići su zadovoljavali sve uslove, prijateljstvo im je bilo onog višeg, spirituelnog soja, izvesno srodstvo kao da im se u dlaku poklapalo sa stepenom srodstva u kome smo stajali ja i Sid, a pored svega Agamemnonov sin imađaše sestru Ifigeniju, u koju je svečano bila proizvedena mala Hristina. Ne mogu, međutim, da poreknem da je naša Ifigenija mnogo godina kasnije na svojoj Tauridi bila mudrija od mitološkog modela: lake ruke žrtvovala je i Oresta i Pilada.

Dosta dugo smo jedan drugog nazivali tim uzornim imenima, a kasnije izmenjivali i pisma sa potpisima "Orest" i "Pilad", da se oko četrdeset osme spomen na njih ugasi zajedno sa privremenim izumiranjem prijateljstva i, evo, dve decenije docnije, obnovi u tako dramatičnim okolnostima i samo u jednoj jedinoj reči kaligrafski ispisanoj na poštanskim žigovima premreženoj modroj koverti.

No comments: