Friday, May 11, 2012

Istorijski roman XI deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

ISTORIJSKI ROMAN I ISTORIJSKA REALNOST (XI deo)

Treći je uzorak tetralogija mog zemljaka Dobrice Ćosića – Vreme smrti, priča o velikom trenutku malog naroda sa Balkana, što ga je diplomatska svest Zapada poznavala jedino kao "prokleto Istočno pitanje", a njegova geografska svest kao "slepo crevo Evrope", ali za koga većina ljudi nije ni čula, naroda s Poluostrva čuda, što je, uprkos zloj sudbini, ili baš njoj zahvaljujući, tom istom svetu darovalo tri titanske civilizacije i fundamentalne kulture – helensku, vizantijsku i osmansku – dok je ostatak Evrope, sa izuzetkom Apeninskog poluostrva, za isto vreme, uspeo da namakne jedva jednu jedinu.
cathedral001
Ovaj roman – ne bojim se jakih reči – uzvišeni primer i umetničkog umeća i istorijskog osećanja i ličnog poštenja. Ep o Srpskom ratu 1914, uprkos obimnoj i serioznoj dokumentaciji, u prvom je redu magijsko vaskrsenje jednog doba njim samim.

Ne našim predrasudama i protiv-predrasudama, pristrasnim ličnim i opštim potrebama, nego njegovim sopstvenim duhom, njegovim vlastitim istinama i zabludama. Umetničkim meta-mostom Ćosić je, dramskom snagom kojoj u našoj literaturi nema poređenja, otkrio urođenu univerzalnost na izgled ograničenog istorijskog događaja i datume naše nacionalne istorije kroz Propileje uveo u istoriju sveta, tamo gde im je mesto.


Srpski rat postao je, tu na tlu male Srbije, Svetski rat, a njegova tragedija, tragedija humaniteta. A onda se vratio mitu iz čijeg je prototipa rođen. Nacionalna priča postala je antropološka. A dalje, dalje od toga, dublje od mita, i ne može se ići. Tamo, dalje i dublje – tmina je Velike Tajne.

Prećutkivanje Vremena smrti u mojoj zemlji, s jedne strane retka i oprezna vrednovanja, s druge neopravdana sumnjičenja ideološke naravi, paradoksalno potvrđuju umetničku istinitost ove knjige, a iznad svega njenu ljudsku vrednost. Ali za istine imamo vremena tek kad je za laž kasno.

Lično mišljenje Dobrice Ćosića o suštini i funkciji Vremena smrti, i istorijskog romana uopšte, na prvi se pogled od moga razlikuje. Ali razlika je prividna.

U jednom pismu Ćosić mi piše: "A zar taj istorijski roman može ikome i ičemu da služi, ako ne služi meni, mojim savremenicima, mojoj muci u traganju za identitetom ..."

Nema istine veće od ove, i ona je u savršenom skladu s tezom iznesenom ovde. Samo, Ćosić govori o funkciji već napisanog istorijskog romana, a ja o funkciji pisca u njegovom pisanju.

Vraćamo se u jedno doba da bi ga magijski oživeli, da bi pred svoje savremenike izveli njegov spoljni i unutrašnji hologram. "U težnji za svevremenskim saznanjem, za svevremenskom čovekovom stvarnošću", kako je Ćosić napisao u knjizi Stvarno i moguće, životom minulog želimo nešto reći životu koji teče.

Ali, šta ćemo reći, ne možemo, u stvari ne smemo unapred znati, jer ćemo time uništiti epifanijsku snagu vlastite magije. To nam može kazati jedino sama prošlost ako u nju siđemo dovoljno duboko da je osećamo kao vlastiti inkarnirani život.

Vraćanje s namerom da se nešto već smišljeno i definisano kaže, odlazak u prošlost po pogodne primere, dokaze, ilustracije, ne donosi koristi ni umetnosti, ni našem saznanju. Ličiće to na postupak čoveka koji ide u trgovinu da nešto kupi, a sa sobom na prodaju nosi i svoju robu. Taj, bojim se, niti će šta prodati, niti šta kupiti.

Budimo verni prošlosti, i ona će se pred nama otvoriti, ona će nam sama dati svevremena saznanja za kojima žudimo, ona će tako i samo tako ispuniti i drugi zadatak što ga Dobrica Ćosić postavlja istorijskom romanu: da bude imanentna kritika vladajuće istorijske svesti, a ja bih dodao i savesti – oruđe naših duhovnih preobražaja.

Ostaje, najzad, i najneprijatnija obaveza da se nešto kaže i o vlastitom iskustvu na tom polju. Ono je skromno. Moje Zlatno runo nije istorijski romanu standardnom značenju reči, a ne pretenduje da to bude ni u smislu ovde iznetih premisa.Umesto hronološkog vremena, ono je u cikličnom; umesto u definisanom prostorima, ono je u istorijskim međuprostorima.

Brojni povesni momenti u njegovih sedam tomova, od plovidbe Jasonovog Arga u Kolhidu i Trojanskog rata , preko pada Konstantinopolisa 1453, evropskih pohoda Sulejmana Veličanstvenog i srpskih borbi za nezavisnost, sve do Prvog i Drugog svetskog rata, do godine 1941, samo su mostovi koji ga vode s onu stranu empirije, u mit, u meta-stvarnost, u suštinu i sudbinu ljudske priče. Podnaslov "fantazmagorija" tu je da podvuče nad-istoričnost knjige.

No comments: