Saturday, March 28, 2009

Krleža IV deo

Krleža IV deo
(III deo Ovde)

Komentar i paralela 1935 - 1950 - 1983. Krležin govor od 1950. „O parlamentarizmu i demokraciji kod nas“ (IV deo)

Dnevnik, nedelja, 23. januar 1983. godine (Blog)
(nastavak komentara i citata iz Krležinog govora 1950. godine)

Ne mogu odoleti a da ne citiram još nekoliko momenata iz govora Krležinog 1950. godine pod naslovom „O parlamentarizmu i demokraciji kod nas“ koji je preštampan u „Književnosti br. 12 od 1982. godine i koji sam komentarisao juče.

Krleža na jednom mestu kaže:

„(...) 33 godine minule su od Lenjinske provale vulkana godine 1917., a da se do danas nije još pojavio pjesnik tog imena i tog perioda. (...)“

Ja držim, međutim, da se pojavio. Pojavilo se dosta pesnika, ali su svi oni umrli ili u progonu ili u emigraciji. Bili su ubijeni ili su izvršili samoubistvo.

Krleža zatim veli:

„(...) Pa ipak, eto, danas nakon dugih šest godina te teške i krvave borbe Lenjinovo ime uzdiže se nad Evropom kao sunčana ploča, krvava još i mutna od tmine svitanja ali nesuzdrživo gigantski raste kao jutarnja svetlost iz minuta u minut, Iz naše mladalačke, romantične perspektive,“ komentariše Krleža svoj nekrolog nad mrtvim Lenjinom iz borbe januara 1924. godine.

„Lenjin je u jednom jedinom trenutku bacio ad acta sveukupnu evropsku političku i kulturnu tematiku i u svjetlosti lenjinske logike sve su nam naše vlastite bjedne politikantske socijalno-demokratske i liberalne provincijalne pojave postale smiješne i bespredmetne. I koliko god je to grubo treba da se kaže – glupe. (...)“

J.Millais_Ophelia

Eto kako ideologija jednu takvu pamet, jednu takvu logičku prodornost, koju je Krleža inače uvek pokazivao kad god politika nije bila u pitanju, može da pretvori u retoričnu fanfaru, koja ne samo da je prazna već i duboko, opasno, nemoralno, pogrešna, jer sva ta kulturna tematika koju je Lenjin bacio ad acta, bila je zapravo sve ono najbolje i najplemenitije što je građanska civilizacija dala. Lenjin nije bacio ad acta njene mane, bacio je njene vrline.

Krleža zatim kaže:

„(...) Nikada se još dva svijeta nisu tukla sa tako jasno otvorenim vizirima, čelom u čelo, licem o lice, kao što se u naše dane biju s jedne strane burza, kapital, zlato, dionice i personalni gospodin Bog, a s druge strane naučni principi i istina jasnih kao dva puta dva su četiri. (...)“

To u svom govoru od pedesete navodi Krleža članak u „Novoj Evropi“ od 1. 12. 1922. godine, povodom slučaja Juri Kerešovića. Krleža govori o lenjinskoj istini kao istini koja dokazuje da su dva puta dva četiri, o istini na bazi naučnih principa koja se bori protivu laži, berze, kapitala, zlata, dionica i personalnog gospodina Boga, kojeg negde u toku tog članka naziva u stvari „živim Bogom“.

A pravu istinu o toj istini dva puta dva je četiri, dao je Orvel kada je svog junaka naterao da kaže da je dva puta dva pet. O toj istini, otoj novoj socijalističkoj istini, po kojoj je dva puta dva pet, bez obzira što je inače u normalnom životu dva puta dva obično četiri, o toj istini Krleža je tek počeo govoriti u svojim kasnim danima, kada ga je toj istini približila smrt i njegovo vlastito razočarenje.

Čovek se pita zašto uvek smrt treba da otvara ljudima oči i zašto se razočaranost čuva samo za one godine kada se više od nje ne može ništa učiniti.

Krleža dalje kaže:

„(...) U pitanju samoodređenja jednog naroda nas po Lenjinu interesuje ili bolje trebalo bi da nas interesuje prije svega i jedino saodređenje proletarijata unutar jednog naroda. (...)“

Dakle, trebalo bi da nas interesuje, odnosno komuniste da interesuje, jedino interes jedne manjine. I to on govori onda 1935. godine, navodeći to u svom govoru pedesete kada je taj proletarijat sačinjavao zanemarljivu manjinu u Jugoslaviji.

On govori to u ijme demokratije, komunističkog shvatanja demokratije, a zapravo u ime despotije u kojoj se pitanje samoodređenja svodi na najuži interes jedne apsolutne manjine unutar jedne nacije. To je Lenjinov, dakle, princip koga Krleža 1935, pa ponovo 1950. godine podržava.

I najzad Krleža se podseća da je na inauguralnoj adresi Prve internacionale Marks u pitanjima vanjske politike preporučivao direktivu moralnu, tj. da bi najbolje bilo kada bi se narodi pridržavali načela da se proglase jednostavni zakoni morala i prava kakvi upravljaju u odnosima pojedinaca koji bi isto tako trebalo da budu osnovnim zakonima u osnosima međunarodnim.

I sada u kakvoj moralnoj vezi, u kakvoj logičkoj vezi, u kakvoj zdravo-pametnoj vezi, stoji sve ovo što je Krleža do sada branio, prema ovoj Marksovoj tezi? Ako je moral to što Marks kaže, onda nije moral ono što Krleža brani.

Meni je uvek bilo teže da „volim“ Krležu nego levičarima, komunistima (naročito pre tzv. sukoba na levici). Ja sam, za razliku od njih morao da se probijam kroz prašumu leve fraze kojom je bio okružen, prosto zarobljen njegov izvorni moralizam, skepticizam, intelektualizam. Dok su oni upravo tu sekundarnu formu smatrali vrhunskom odlikom.

Dnevnik, nedelja, 30. januar 1983. godine

Ja i Krleža.

Meni je uvek bilo teže da „volim“ Krležu nego levičarima, komunistima (naročito pre tzv. sukoba na levici). Ja sam, za razliku od leve inteligencije morao da se probijam, teškom mukom, kroz prašumu leve fraze kojom je bio opkoljen, zaklonjen, ograđen, prosto zarobljen njegov izvorni moralizam, skepticizam i intelektualizam, dok su oni koji su pripadali levici upravo tu sekundarnu frazu kod njega, tu sekundarnu suštinsku pojavu u njegovoj literaturi smatrali njegovom vrhunskom odlikom.

Bez nje, bez te leve fraze koju je on provlačio i kroz svoja dela, a posebno branio u svojoj eseistici, on za njih ne bi bio veliki pisac. A za mene upravo je veliki pisac bez te oblande.

No comments: