Friday, May 30, 2008

Vreme reči-XXIIIc deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Moje viđenje književnosti“ – anketa časopisa „Književna kritika“, br. 6, Beograd, 1983. (kraj).

16. Sad bi, dabome, valjalo reći šta je primarna funkcija umetnosti. Budući da to ne znam – a bojim se i malo ko drugi – na tu temu nemam šta reći. Mogu eventualno definisati šta trenutno mislim da je funkcija – moje: kroz nju ja saznajem i to saznanje u književnom kodu izražavam.

A. Kiefer-Books

17. Upravo zbog sasvim lične prirode mojih knjiga, za mene, osim u neku ruku prinudno, “književni život” nikad nije imao nikakav značaj. Kad sam u njemu učestvovao, činio sam to uvek kao građanin, nikad kao pisac, i to uvek u onom smislu i na onom nivou u kojem je bavljenje literaturom građansko zanimanje kao i svako drugo.

18. Distinkcija pod 17. je važna naročito kad je reč o tzv. “slobodi stvaralaštva”. Lično držim da ona ne može, i ne sme biti veća od svih drugih koje solidarno određuju opšti pojam građanskih sloboda u našem veku i našoj civilizaciji.

Drugim rečima, čovek kao pisac ne sme imati veću, mada može imati drukčiju slobodu od one koju ima kao pripadnik jedne zajednice. Ako je ima, onda je to privilegovana sloboda, i prvi stadijum njenog gubljenja. Umetničku slobodu smatram neotuđivim delom građanskih sloboda, a građanske slobode osnovnim uslovom za umetničke.

19. Sudeći po izvesnim monolozima na temu umetnosti, koji se – ne znam zašto – uvek predstavljaju kao dijalog, centralni je problem – opet ne vidim zašto – u njenom odnosu prema tzv. stvarnosti,

pod kojom se, očigledno, redovno podrazumeva neka naročita, izuzetna, izolovana aktuelna ili istorijska situacija, a ne univerzalna stvarnost u kojoj se istorijski živelo ili aktivno živi, i koja se jedina uistinu tiče umetnosti.

Aktuelna može posredovati univerzalnoj, ali ne mora, Mnoge aktuelne stvarnosti su mrtve, neproduktivne, sterilne, nefunkcionalne, izlišne. A upravo one izazivaju nesporazume, jer preko nekih drugih, umetnosti ravnodušnih sfera, dobijaju lažni, vampirski život.

20. Ja, lično, ne bavim se stvarnošću, već svojim odnosom prema nečemu što zamišljam kao stvarnost. Za mene je stvarnost samo ono što sam kadar u njoj, tačnije iza nje da vidim, a zatim to izrazim kao kodirano saznanje. čak i da sam voljan, drugačije je ne mogu doživljavati.

Taj urođeni odnos ne može se menjati ni spoznajom njegove promašenosti – može se jedino prestati pisati – ni prinudom, jer se i tada jedino može više ne pisati.

S druge strane, nikakve mi teorije i doktrine filosofske, naične, ideološke ili socijalnopolitičke, ne mogu pomoći da ti stvarnost dublje spoznam, premda mi neke mogu pružiti iluziju da je njihovim posredstvom mogu bolje izraziti.

21. Svako delo ima vlastito načelo po kome je izgrađeno, pa bi svako moralo imati svoju, ekskluzivnu teoriju koja ga objašnjava. Ključ koji otvara samo njegova vrata. Zajedničkim kalauzom neke teorije pokušati neko delo otvoriti znači: ili kalauz slomiti, ili delo razbiti.

22. Stvarnost u književnom delu je, naravno, po poreklu – izvedena, ali, sazrela u vlastitoj formi, ona je u suštini paralelna onoj povodom koje, a ne iz koje nastaje.

Svako uspelo delo ostvaruje svoju stvarnost. Ona podseća na povod, ali ga ne imitira, ne odražava, niti s njim polemiše. Implicitna polemičnost (kritičnost) jednog dela odnosi se na njegovu stvarnost, a ne na neku „zajedničku“, ako takva uopšte postoji.

23.Monistička težnja za „zajedničkom stvarnošću – tamo gde su zajedničke samo izvesne konstruktivne okolnosti – dovodi do žudnje za „zajedničkom umetnošću“, a ova do zahteva da se „naporedne stvarnosti umetničkih dela“ podrede, prilagode, premodeliraju prema himeri one „uajedničke“.

(Svet može objektivno biti raj, ali ako vi umirete od raka, on će za vas biti pakao. Ako ste, kojom nesrećom, pisac, malo je verovatno da ćete mnogo mariti za tu „rajsku zajedničku stvarnost“, brinuće vas lični pakao, lična paklena stvarnost. Ali ako ste dobar pisac, univerzalna istina o raju biće sadržana i u vašim saznanjima o svom ličnom paklu.)

24.Okriviti delo za stvarnost koju simulira isto je što i okriviti nekog čoveka za zločin njegovog krvnog rođala. Ali je, čini se, i spontan, nužan, prirodan, urođen humanistički karakter umetnosti (s njom i literature) jednako dubiozan kao i tvrdnja da su plodovi nauke bezuslovno humani.

U svetu dominacije slučaja, čije slučajno ponavljanje ozakonjujemo kao nužnost – sve dok nas jedno neponavljanje, eufemistički prozvano izuzetkom, ne otrezni – dejstvo umetnosti je ne manje nedokučivo od njenog porekla i njene prirode, o svrsi da ne govorimo.

25. Platinistička briga zajednice za svoju umetnost svetlije je naličje nešto tamnijih zahteva koji se podrazumevaju. Cenovnik briga je poznat. Trgovački kompromis je moguć, ali se ne preporučuje.

Ne stoga što je nemoralan, već zato što se ne isplaćuje. Pišete, naime, sve gore, a od toga imate sve manje. Najzad za vas niko više ništa neće da plati. Postajete kalo, a zna se šta se sa njim radi.

No comments: