Wednesday, May 14, 2008

Vreme reči-XIXb deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Demokratija je kad im vidiš leđa“ – (nastavak) razgovor vodila S. Lazić, „Srpska reč“, Kragujevac, 13. 5. 1991.

Kako vidite ulogu Crkve u aktuelnim političkim događajima?

Mad scientist

Razumem nastojanje Srpske pravoslavne crkve da posle toliko godina brutalno neprijateljskog ignorisanja od strane programski ateističkog režima zauzme u životu svog naroda tradicionalno mesto. Razumem i brigu oko sabornog jedinstva i sloge Srba.

Ne razumem, međutim, uvek njene pojedinačne činove, osobito kad je posredi aktuelan politički život. Srpskoj pravoslavnoj crkvi konfesionalno pripada i opozicija, jednako kao i vladajuća stranka. S ateističkog profila SPS-a svakako i daleko više, zar ne?

No Crkva je i Institucija, nije samo Vera. U novoj se, mutnoj, stalno izmenjivoj situaciji snalazi kako zna i ume. Kao i svi mi, uostalom. Neko pri tom prođe bolje, neko gore. Jedino što Crkva duže traje nego svako od nas pojedinačno, pa za snalaženje i ispravljanje grešaka više vremena ima nego mi.

U vašoj autobiografskoj prozi „Godine koje su pojeli skakavci“ sećate se tog za vas teškog vremena bez imalo gneva i mržnje. Kako vam je to pošlo za rukom?

Najpre, otada je prošlo mnogo godina. Zar mislite da bih preživeo mržnju, kad sam već to nešto srazmerno malo stradanja nekako uspeo? Teže je preživeti mržnju nego bol. Bol vas boli, mržnja ubija. (Prezir je u međuvremenu pomalo lekovit, a mi smo „komunjarsku bagru“, kako smo je zvali, prezirali.)

A zatim, s osamnaest ni najteža vremena nisu baš tako nepodnošljiva kakva su sa šesdeset. Sa šesdeset bila bi po svoj prilici, osetno teža. Ne shvatite, molim vas, ovu pretpostavku kao žarku želju da razliku praktično proverim.

Kao student organizovali ste ilegalnu antikomunističku gimnazijsko-studentsku organizaciju „Savez demokratske omladine Jugoslavije“, za koju kažete da je bila najveća u zemlji. Dopali ste robije. Ima li razlike između ondašnje i današnje policije?

Svakako. U više ravni. Ondašnja je bila još „šumska“, s odgovarajućim, ne baš probranim, navikama, i uvoznom sovjetskom rutinom, ali je, zauzvrat, posedovala prostotu i čednu neposrednost ideološkog fanatizma, što je ubrzavalo proces isleđenja.

Ređe se sofisticirano mučilo – uostalom nas je bilo toliko da se za to nije imalo vremena, a pojavili su se i „levi konkurenti“, informbirovci – više se arhaičnim policijskim metodom batine koja je iz raja izašla „ubio Bog u nama“.

Srazmerno siromaštvu doba Obnove i Izgradnje, sve je prilično tehnološki jednoliko i primitivno, mada ne i amaterski, iako je od jednog sremskog berberina, koji je moju grupu isleđivao, dilentantizam mogao da se očekuje.

UDBA je za sobom tada već imala iskustvo sovjetske političke policije, zatim i osobno u Specijalnoj policiji ili Gestapou, ako su „učenici“ uspeli da ga prežive, potom pedagoške unutarpartijske obračune u Sremskoj Mitrovici kao blagi preludij budućem Golom otoku, najzad lakonične istrage i likvidacije tokom građanskog rata.

No, sve u svemu, sa stručne tačke, opšti nivo istrage bio je nizak, što se može razumeti ako se shvati da cilj njen nije istina nego priznanje, ma kakvo se zahtevalo.Današnja policija je arhivistička – jer u „Našu Veliku Stvar“ malo ko još veruje – i profesionalnija.

Ide se u nekakve policijske škole, studira se pravo, kriminalistika, psihologija, ososbito psihologija iskaza, kriminalistička se branša deli od političke, doduše ne uvek uspešno kao što se videlo iz nedavnog gotovo javnog sukoba republičkog i beogradskog SUP-a. To daje izvesne nade, prilično, na žalost, demantovane 9. marta.

Odakle vam takvo poznavanje policije?

U porodici sam imao prilično policajaca. Predratnih i poratnih, uključujući i oca koji je pred rat bio šef policije Zetske banovine, a za sve njih sam, po nekoj sakatoj pravdi, robijao samo ja.

Potom, policija se sa mnom celog života bavila, počev od demonstracija na Cetinju protiv Pakta 1941, preko perioda 1948-1954, druge istrage nada mnom 1970, sve do lakog sudara s pendrekom ispred Televizije 13. juna prošle godine i pokušaja da me u opštoj demokratskoj gužvi otruju 9. marta ove godine.

Sve me je to navelo da se još odavno i ja s njom pozabavim. Teorijski, naravno. Ako mislite da se preporučujem za mesto g. Bogdanovića, varate se.

Vi ste se politički angažovali u ključnim političkim zbivanjima, kako 1968, tako i danas. Šta je zajednički imenitelj tih događaja i vašeg angažovanja?

Ne mislim da u događajima ima išta zajedničko osim opšte pritode bunta kao takvog. Studentske demonstracije od 1968. bile su, premda kao pobuna plemenite, u celini – leva, pa i ultraleva komunističko-socijalistička afera, a otpor koji se režimu danas pruža teži demokratskoj državi i obnovi građanskih institucija u njihovom najboljem evropskom duhu.

Zajednički imenitelj svih mojih političkih i parapolitičkih angažmana je „da im vidim leđa“. U krajnjoj liniji, dabome, demokratija, ali je ona bez viđenja tih leđa nemoguća.

Da li vam je nuđeno da uđete u Srpski nacionalni savet?

Nikakav mi zvaničan poziv u tom smislu nije upućen. Pod izmenjenim okolnostima, uz ispunjenje izvesnih uslova i s ograničenim ciljem definisanja opštenacionalnih interesa, tako da ovi ne suspenduju političko takmičenje i ne služe jednoj stranci nego svim Srbima, svim građanima, neka bi zvrsta Saveta možda mogla korisno da deluje.

No comments: