Sunday, May 25, 2008

Vreme reči-XXIIc deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Dok osećate stid, nade ima, ili kaverna nije metafora“ – (nastavak) Razgovor Boža Koprivice s Borislavom Pekićem, napravljen za ovu knjigu, koji se prvi put sada objavljuje. (London, 17. mart 1992)

Vi ste često koristili motive iz Biblije. Kao da je znate naizust. Kad ste prvi put čitali Sveto pismo? Kakav je vaš odnos prema problemu intertekstualnosti?

De Chirico-Mustery of a Street

Takav je da ja u tome ne vidim nikakav problem. Pošto pripada realnosti izvan mene, onako kao što toj realnosti pripada sve što nisam ja, kao grad kroz koji prolazim, ljudi koje upoznajem, prizori koje gledam, i tuđ tekst vidim kao slobodnu građu,

kao nešto što od slučaja do slučaja može biti inkorporirano u moje iskustvo, a čim je u njemu, čim je u iskustvu, može postati i intransigentan sastojak mog dela. Ja na to ne gledam iz perspektive pravnika nego iz ugla umetnika.

Sećate li se kad je, imajući na umu službu vašeg oca, u vašem sluhu prvi put zatreperila reč zatvor, kazamat, hapšenje? Vi ste prvi put uhapšeni na Cetinju, u vreme demonstracija protivu pakta od 25. marta 1941, zar ne?

Ma nemojte, to je jedna bezazlena dečačka epizoda. Ili u njoj vidite i nešto više?

Stid? Stid je u vašem životu vezan za slobodu, nikad za iskustva zatvora. Kad ste se zastideli prvi put?

Odgovor je jednostavan. Kad neku prepreku preskačete, vi se na nju koncentrišete, pre nego što skačete prikupljate snagu i ocenjujete njenu visinu. Potpuno ste posvećeni odluci da je preskočite. Zamenite prepreke zatvorom, i dobićete otprilike duševno stanje u kojem robijate.

Vaše ponašanje odmereno prema njegovoj težini, koncentrisano da se ona izdrži sa što manje povreda tela, ali i ponosa. Gubitak ponosa na robiji početak je vašeg pada. Stid je znak da ga pre ili posle možete sa sigurnošću očekivati. Ali dok osećate stid, nade ima.

Kad i njega izgubite, sasvim ste izgubljeni. Na slobodi retko imamo takve kondenzovane životne situacije. Sve je nekako u mimoprolazu, nejasno i nedefinisano. Upleteni smo u koordinatni sistem bezbroj ukrštenih odnosa. Pažnja nam je razuđena, rastresita.

Mogućnost za moralne omaške svakodnevna. Realnost na slobodi ne poseduje oštrinu obrisa kao u zatvoru, gde je svedena na nekoliko egzistencijalnih elemenata.

"Održavaj higijenu zbog samosvesti, humor zbog duševne higijene", zapisali ste. Može li se to reći i za humor u literaturi? Od koga ste nasledili tu vrstu dara?

Od oca bez sumnje. On je imao čulo za onaj poremećaj u ozbiljnom sledu realnosti, koji obično zovemo smešnim. On prosto stvarnosti nije verovao. U životu, to mu je dalo nadmoć nad njom, koju ona nad njim nikad nije imala.

Nije bilo te situacije u kojoj on nije umeo da pronađe neko pomeranje od očekivanog, neku diskrepanciju koja je, denuncirala naše egzistencije.

Kako biste definisali bolest? Vi ste dugo bili bolesni od grudobolje. Je li kaverna metafora?

Ne, kaverna nije metafora. Kaverna je rupa u plućnom tkivu. Ali bolest jeste neka metafora.

„Ja sam sa šesnaest godina, neizrecivo dršan i mračan, već vođa jedne ilegalne antikomunističke grupe gimnazijalaca“, tako ste zapisali. Ali u to vreme vi odlazite u operu, vi ste jedini u društvu vagnerijanac, slušate džez, odlazite na žureve, na hipodrom. Mladi političar (demokrata) kao hedonista? Mi sebe nismo zaboravljali, kažete. Politika i hedonizam, što da ne?

Da, što da ne? Ako ne umete biti srećni i zadovoljni svim onim što vam život pruža, ne vidim kako ćete sreću ikom drugom doneti, a to je, kad se svesporedno odbaci, jedina misija političara. (Ako pod tim, razume se, podrazumevate širenje prostora za tuđu sreću, a ne naturanje ljudima svoje koncepte sreće.)

Svaki drugi put dovodi do tiranije. Sva su druga gesla manjkava. I ciljevi Francuske revolucije i ciljevi Ruske. I ciljevi Engleske, dok je bila aktuelna. U Cromwellovoj smeh je bio subverzivan, a čitanje Svetog pisma državotvorno. Pozorište je smatrano sataninim iskušenjem.

Interesantno je da su smeh podjednako neumoljivo mrzeli i progonili i jakobinci i boljševici.

Kad se jedna prelja, u vreme Terora optužena od doušnika da je prizivala kralja (le Roi), branila da je iskala vreteno (le Roau), sudija Fouquier-Tinville se nije nasmejao, on je staricu poslao na gubilište i time jakobinsku revoluciju okarakterisao kao antihumanu, nepodobnu za ljudsku sreću.

No comments: