Sunday, May 18, 2008

Vreme reči-XXb deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Godine koje nisu pojeli skakavci“ – (nastavak) razgovor vodila J. Pavlović, „Srpski književni glasnik“, Beograd, 2. juni 1991.

Po Frojdu je to vrlo logično.

S.Renard_Vanitas2

Da, ali Frojdova teorija nije važila za mnoge drugove: svi ostali, njih petorica, odlično su se sećali tog događaja. Smrtna kazna tražena je i za njih. To je jedan od primera tog potamnjenja, a ovog puta ono je, očigledno, psihološke prirode.

Fenomen selektivnosti memorije, koji nije u sferi voljnog, svesnog, već gotovo potpuno u sferi nevoljnog i podsvesnog, jedna je od, rekla bih, neslavnih dokaza da čovek, na putu spoznaje samog sebe, na putu ulaženja sebi u trag, nikada ne odmiče daleko od početka. Ni pisac, dakle?

Jedini spas je skepsa. To se ne odnosi toliko na pisce koji su imali slučajnu sudbinu, kao ja, koliko se odnosi na političare. Političari bi morali dobro da razmišljaju o tome na koji način pišu svoje memoare. Oni bi morali, u prvom redu, da shvate da lažu sebe. To je jedan od pricipa psihologije koja je neizbežna.

U prirodi je čoveka da se prikaže boljim nego što jeste. Zato sam ja u „Skakavcima“ večno sumnjao u svoje sopstvene uspomene i uvek pravio neku vrstu protivstavova, upravo u nameri da pokažem u kojoj meri su to moja subjektivna osećanja, a nikako dokument.

Da, a osim toga „Skakavce“ je pisao jedan novi, živi čovek, i pisao je nekim svojim mrtvim licima, koja više ne postoje ...

... i posle toliko godina. Da sam pisao neposredno posle tih događaja – knjiga bi bila potpuno drugačija! I, ja lično mislim, mnogo gora nego što jeste!

Uz sve ono što u ovoj trilogiji nadrasta golu ispovest, uz sve ono, dakle, što je čini autobiografijom transponovanom na plan literature, „Skakavci“, ipak, nisu beletra, u onom užem smislu reči?

Ne, ali jesu u izvesnom smislu, znate. Zato što se, s jedne strane, jedan prostor i dokument, koji ja i unosim, meša sa transformacijom, odnosno fiktivnom transformacijom tog dokumenta, meša se sećanje, s jedne strane, sa nečim što je čista literatura.

Ja sam tu ubacio fragmente iz čiste literature, i na taj način pokušao da „smuljam stvar“; da i sebi dam neki alibi i da kažem: „Slušajte! Meni se činilo da je to tako, a možda to uopšte nije tako bilo.“ U knjizi koju sada pišem pronašao sam ključ da teoretski dokažem to što sam govorio. To će biti prvo knjiga „Skakavaca“, o jednoj mladosti na Balkanu ...

...nulta, u stvari?

... da nulta! U toj knjizi pokušaću da supsumiram sva iskustva ove vrste. Mislim da će to biti moja najbolja autobiografska knjiga.

Sartr kaže da se piscem ne postaje da bi se rekle izvesne stvari, već da bi se rekle „na izvestan način“. Vaša definicija i osećanje literature?

Ja mislim da je to apsolutno tačno! Sadržina je potpuno irelevantna za literaturu. Jedino što je važno, to je forma.

Često citirate Bibliju. Ipak, u jednoj fusnoti kažete da je „čovek, na nivou predrasuda, Božje biće“. Samo na nivou predrasuda?

... ne znam u kom kontekstu sam to kazao; to mi smelo zvuči i ne bih objašnjavao nešto čega se ne sećam ...

I sledeće pitanje je, na žalost, vezano za fusnotu u kojoj kažete: „Za mene, koji ni u šta ne verujem ...“

Mislim da se to odnosilo na moj problem sa Bogom.

Tako sam razumela i ono prvo ...

Ja sam religiozan oduvek bio. Moj jedini problem, iz koga je proistekla ta nesrećna knjiga „Vreme čuda“, jeste moje gnostičko shvatanje. Moj problem sa religijom nikada nije bio moj problem sa Bogom. On je uvek bio dogmatski problem sa bićem Hrista. Ja lično nikada nisam – i to je moja nevolja – mogao da prihvatim Isusa Hrista kao sina Božjeg ...

... da nemate vi i jevrejske krvi?

Ne. Nemam jevrejske, ali imam grčko-cincarske ... ali ... Ne, ne, ne! To sa krvlju8 nema veze, to je pitanje gnoze, u stvari. Ja sam dugo godina pripadao jednoj zastareloj, ali prvoj jeresi hrišćanstva. Prva jeres je sumnja u prirodu Hrista.

No comments: