Saturday, September 15, 2007

Misli o životu – 1 deo

Neke misli o životu iz raznih dela Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Da je sve u redu postalo je magičnom formulom, kojom se, kao znakom krsta ispred sotone, branimo od invazije osećanja da je celokupni sistem naših odnosa sa ovom kurvinskom stvarnošću bedno neefikasan, besmislen, apsurdan.
*****
Život je prokleta rutina smrti.
*****
04ingres.jpgZa život je potrebno stajanje u mestu, nepokretnost, spuštanje kroz sebe, koncentracija. Kad ne živi, čovek se kreće.
*****
Potreban je daleko dublji preporod našeg života, jedna stvarna revolucija i izvora i ciljeva da bismo se otresli nasleđa koji nas po genetičkim zakonima jedne promašene istorije vodi u smrt vrste.
*****
Našem načinu života nedostaje doslednost i otuda potiče većina duhovnih, duševnih i društvenih kriza. Antropofagos, ljudožder, nije patio od tih kriza, jer mu moral nije bio u sukobu sa ukusom, a naš strogo osuđuje bar polovinu onoga što osećamo, činimo ili mislimo. Preostala polovina, u srećnom skladu s ličnim merilima, u nesrećnom je protivrečju s nekim opštim.

Tako je nesklad opšti i potpun. Njegova apsolutnost, pretvorena u Prirodan Poredak Stvari, u Pravila Igre, kojima se povinujemo ako sebe smatramo građanima, ako držimo do pripadnosti tzv. građanskoj civilizaciji Razuma i Mere, onemogućuje svaki slobodan izbor u okvirima datog životnog klišea. (Izbor van njega je bekstvo.)

O nekakvoj racionalnosti, o nekakvom uistini razumnom životu, ne može ovde biti ni reči. Nikone može racionalno živeti ako njegovim ponašanjem diktiraju dva oprečna, neprijateljska sistema vrednosti. Od toga se jedino može pošašaviti.
*****
Mi ne dobijamo život, mi ga nasleđujemo.Vreme prođe dok otkrijemo – ako ikada otkrijemo – ono što je u nasleđenom modelu uisini naša, dok u zamršenoj mreži već trasiranih i izgaženih puteva prokrčimo i neki svoj. A kad to obavimo – ako ikada obavimo – isuviše smo stari i iscrpljeni da bi tim putem ikuda krenuli, pa i kada krenemo, bilo gde stigli.
*****
Život se ne menja ako ostanemo u istom koordinatnom sistemu, menja se samo krivulja kojom ćemo kroz njega proći. Nužne su bitnije promene od onih koje ovaj koordinatni sistem dopušta. Život se stvarno menja samo u – drugoj dimenziji, drugoj realnosti, drugom životu.
*****
Krug je simbol mira, ništavila, savršenstva, Boga, ponavljanja, a iznad svega – uzaludnosti. Ali uzaludnost nije i besmislenost. Jer smisao je u krugu.
*****
U ovom najgorem od svih svetova treba živeti kao da je najbolji. I najbolji je. Jedini.
*****
U jurnjavi za lovom ni život ni obraz više ništa ne znače.
*****
Nerazumevanje je opšta osobina, na njemu je zasnovan naš život, i sa tim se treba pomiriti kao sa konstituantom čovekove pozicije uopšte.
*****
Ni mi ne dobijamo život; mi ga nasleđujemo. Vreme prođe dok otkrijemo – ako ga otkrijemo – ono što je u nasleđenom modelu uistinu naše, dok u zamršenoj mreži već trasiranih i izgaženih puteva prokrčimo i neki svoj. A kad to obavimo – ako ikada obavimo – isuviše smo stari i iscrpeni da bi tim putem ikuda krenuli, pa i kada krenemo, bilo gde stigli …
*****
Koliko u našim životima ima uspešne simulacije? Koliko je ono što radimo izraz našeg bića, a koliko imitacija pod uticajem okolnosti, jedno prazno kretanje, jedna prazna funkcija, koja nikuda ne vodi i niotkuda ne dolazi. Šta je to onda što nas navodi na to besmisleno kretanje, na sve te besmislene aktivnosti koje ništa ne znače osim što troše naše dano i ograničeno vreme?

Da li je ta isprazna mobilnost, to simuliranje pravog života izraz naše nade da se negde u nekom segmentu njegovom, negde u polju tih suludih aktivnosti nalazi slučaj koji će nas uputiti u tajna znanja, u neke dublje istine, u nešto što je izvan ovih realnosti? Da li to kretanje voljno ili prinudno, da li se kroz njega očekuje neka istina? Da li nešto u nama tu istinu naslućuje?

Zašto mi sve to radimo? Priznati suverenost racija, dominaciju inteligencije, jedino svet trodimenzionalnog Euklidovog uma znači, zapravo, zauvek priznati svoje zarobljeništvo u jednom zatvoru čiji zidovi, ukoliko u njemu duže ostajemo, postaje sve deblji i odakle je izlazak sve manje moguć.
*****
Ideja o životu bez izbora, koji predstavlja suštinu filosofije Dostojevskog, a o kojoj govori i Berđajev, jeste jedan užasan rezon koji zlo upotrebljava i kojim se zlo koristi.
*****
Izvesnost da se nešto dogodilo, vulgarna je prema neizvesnosti da će se to dogoditi. Pretpostavka bogatija od fakta. Nada plodnija od sigurnosti. I mašta dublja od stvarnosti.
*****
Noemis (u Zlatnom runu) najpre ima neka unutrašnja upozorenja da u Trakiji ne sme okusiti ništa od plodova zemlje. On zna da se na izvesnim mestima ne sme jesti, inače čovek ostaje večno za njih vezan. U čemu je ovde paradoks? Paradoks je u tome što s jedne strane ne sme jesti da bi čovek bio slobodan da ode, a jesti se opet mora da bi se živelo i da bi se moglo otići.

Ako sada izraz “Trakija” zamenimo stvarnim značenjem, dakle izrazima “život”, odnosno “pakao”, iz svega toga proizilazi paradoks koji se nalazi u osnovi i svakog apsurda. Da je bekstvo moguće samo nejelom, dakle neuzimanjem plodova dotičnog opstanka, odnosno smrću. Jer se ovde nejedenje, dakle neuzimanje plodova opstanka, odnosno života, uzima kao alegorijsko značenje samoubistva, odnosno smrti, a to je jedini način da se čovek spase pakla, odnosno života.
*****
Svako koje dugo ziveo u geografskoj, istorijskoj, duševnoj, rasnoj tuđini zna šta to znači. I dobar kad je, život gubi, ako se ne živi na pravom mestu, a pravo je mesto samo ono na kojem smo rođeni i odrasli. Jer od sviju tuđina na koje smo osuđeni, najsnošljivija je ipak – svoja.
*****
Što je učinjeno, učinjeno je. Ne briše se što u Knjigu života uđe.
*****
Zar je materiska ljubav pre hiljadu godina toliko dobila u snazi, da jedna buržujka više ne može da kaže svom sinu: “Sa štitom ili na njemu”?Zar je Kornelija Grašo manje volela svoju decu od moje majke? Zar je život za hiljadu godina toliko dobio važnosti, da nijedno sredstvo u njegovu odbranu nije zabranjeno? Zar više nema ruke koja bi se za istinu sama stavila u plamen?

Zar je kukavni život jedog kasapina iz predgrađa vredniji od Nejevog, koji samo u toku jedne bitke izmenja više konja ispod sebe nego što jedan buržuj ima misli u toku čitavog života ? Zar je smrt postostručila svoju nepopravljivost, kada je se danas plašimo sto puta više nego juče ?
*****
Besmisleno je skolastičko utvrđivanje eventualne međusobne prednosti „tehnokratije“ i „prirodnog života“ ako ne znamo ništa o tome koje od to dvoje aktuelizira ono racionalno u kategoričkom samorazviću energije. Bez toga je nemoguće načiniti distinkciju između racionalnog i stvarnog, a bez nje je nemoguće biti pozitivno aktivan.
*****
Život - to je avantura, a svaka avantura je nada koja se rađa.
*****
Život se iscrpljuje u duhu i njegovoj svesti o sebi, a ne u istoriji. U svesti ljudi i njenoj istorijskoj slici iscrpljuju se „golemi (duhovni) tokovi“ (ne životni), REKE SVESTI, dok život, ili volju koju pogrešno pod njim podrazumevamo, prodire kroz srce materije, doduše i on po jednoj osobitoj, ali ne istorjskoj i ljudskoj logici, nego po inerciji. Njegov elan analogan je navici, elan svesti – volji.
*****
Život nije jedno celovito, koherentno življenje, nego smrt ispesecana munjama života. U jednom smislu volja zaostaje za životom, jer ne učestvuje u smrti, u drugom smislu ona ga prevazilazi, jer mu daje dvostrukost.
*****
Ko nikad nije doživeo neku pustolovinu, u koju je kao svoj obol uneo sam život ili slobodu ili ljubav, nadu, poverenje, ma šta, taj nikad neće iskusiti lepotu ovog prokletog života. Ili su to osećanja kockara? Ako jesu, onda su nešto najuzvišenije, jer se večito ponavljaju, a nikad nisu ista.

No comments: