Monday, February 03, 2020

CRNOBERZIJANCI XVIII deo, TAMO GDE LOZE PLAČU


CRNOBERZIJANCI XVIII deo, TAMO GDE LOZE PLAČU

Službeni glasnik 2015, Copyright © Borislav Pekić

“CRNOBERZIJANCI” ILI KAKO SAM DOZNAO DA JE GRAĐANSKI STALEŽ 
NAPALA PLESAN , XVIII deo

Generalno uzev, između opisane upotrebe dokumenta i situiranja izvoda iz štampe ispred poglavlja, izvan literarnog tkiva, još uvek nema odlučujuće razlike. Dokumenat je u oba slučaja prepoznatljiv i razliku treba tražiti u načinu kojim ga pisac stavlja u korespondenciju sa čitaocem. 

Tamo gde su izvodi iz štampe, kao u „Crvenim i Belima“, izvan poglavlja, izvan proznog tkiva, čitaocu je prepušteno da iz njih sam izvodi zaključke o stanju stvari u Beogradu. Tamo, pak, gde, kao u „Crnoberzijancima“, oni zauzimaju prostor unutar poglavlja, ulogu posrednika preuzima pisac. 

Nezavisan stav čitaoca otežan je, ako ne i sasvim onemogućen, komentarima, čiji je neprikriveni cilj da dokument, bacajući na njega naročito obojeno svetlo, prilagodi piščevim idejama o stanju u Beogradu. Čak i pod pretpostavkom da su moje ideje o tom stanju ispravne, sam postupak je pomalo nasilnički. Povrh svega još i opasan. Dokument leži u mraku. 

On, razume se, poseduje svoju ili svoje boje, ali sve dok je dokumenat u mraku, one su nevidljive. Jasna, bezbojna, objektivna svetlost tzv. naučnog pristupa učiniće ga vidljivim, ali neće izmeniti njegovu hromatsku strukturu. Gde je zelen, ostaće zelen; gde je crven, ostaće crven. Bacimo li sad na takav dokument umetničku svetlost — svetlost obojenu našim subjektivnim iskustvom, našom posebnom svešću — izvorne, prvobitne boje dokumenta neće moći biti sačuvane. 

Ako ga obojimo crveno, njegova će crvena boja ostati, ali će se zelena pretvoriti u crnu, u stvari prljavosmeđu mešavinu. Obojimo li ga zeleno, zelena mu se neće izmeniti, ali će prljavosmeđa postati crvena. S plavom dobijamo tirkizno zeleno i ljubičasto. Šta onda ostaje od autentičnosti dokumenta? Šta od takozvane istorije?

U Eksterno-interni, prelazni, tip odnosa dokumenta i rukopisa, spadaju slučajevi gde građa iz štampe nema navodnice, na prvi se pogled ne prepoznaje kao dokumentarna i prima se kao originalna, ali je veza sa izvorom na neki način još uvek očuvana. In loco, ili u neposrednom susedstvu dokumenta. 

On je tek otpočeo da tone u tkivo romana, ali je — za poznavaoca materije naročito — još uvek vidljiv. Spajanje je većim delom mehaničko, manjim hemijskofiziološko, ili obrnuto. U svakom slučaju ispred “književne” hijene još uvek leži veći ili manji deo nepojedenog “istorijskog” zeca.

Ono što, pod br. 30, 31, 32, izgovara govornik na dočeku naših zarobljenika, zaista je izgovorio, marta 1944, ministar Vlade narodnog spasa Kujundžić, mada se to, dok govori, ne vidi. Ali već kod br. 33, postaje jasno da je pisac, pri opisivanju scene na železniekoj stanici imao u rukama izveštaj iz Novog vremena od 21. marta, u kome piše da je “ministar Kujundžić prišao zarobljenicima i sa svakim se rukovao”, kao i šta je, između ostalog, na dočeku rekao. 

Složeniji primer — zgodan prelaz ka internoj upotrebi dokumenta, uostalom — je scena za porodičnim stolom Njegovana, gde se, pored ostalog, debatuje o “otkrivenom jezivom masovnom ubistvu u Parizu”. Aleksandrova sestra saopštava da je o zločinu pročitala u novinama. Kasnije se novine na licu mesta i konsultuju. Mi smo, dakle, svesni da je dokument kao povod konverzaciji prisutan. 

Ono što ne znamo, a što smo znali u prethodnom primeru, jeste da li je taj dokument stvaran ili fiktivan. U Novom vremenu je o tome zaista moglo pisati, a i nije moralo. Zločin sam jednostavno mogao izmisliti, da bih, mešajući njegovu temu sa temom Aleksandrove lektire, pokazao s koliko se “otmene rasejanosti” vode u toj kući porodični razgovori, pri čemu bi tema zločina bila izabrana zato što koincidira sa zločinom koji se izvan kuće u tom času vrši u istorijskim razmerama.[1] 

Ono što takođe ne znamo, je koliko, pod uslovom da postoji, dokumenat neposredno učestvuje u gradnji dijaloga. Koliko ga je dijalog u ulozi hijene progutao, svario i pretvorio u sopstveni sadržaj.

U Interni tip odnosa između dokumenta i rukopisa spadaju svi preostali slučajevi, gde se veza sa izvorom sasvim izgubila, odnosno za čitaoca postala nevidljiva. Dokumenat je potpuno utonuo u romaneskno tkivo, njegovu naraciju ili njegov dijalog. Zec je pojeden. Pojeden i svaren.

Radikalan egzemplar za ovakvu upotrebu dokumenta nalazi se u opisu ručka sa ministrom Teodorom Njegovanom. Ministrove ideje o opštoj situaciji i nacionalnim zadacima Srba, pod brojevima od 35 do 51, kao i izvesne intervencije sabesednika, doslovni su ili nešto prefabrikovani citati iz raznih članaka Novog vremena, tokom marta 1944.

Granice između pomenutih tipova nisu, razume se, uvek jasno izvučene. Ponekad su više ili manje zamagljene. Ima slučajeva kad se tokom pasusa mešaju njihove varijante. Struktura odnosa dokumenta sa proznim tkivom komplikuje se dalje i na planu oblika tih odnosa. 

Dokumenat koji se izgubio u rukopisu, koji je svaren, može tokom tog ujedinjenja sa tekstom romana doživeti izvesne strukturalne promene (diktirane umetničkim potrebama, razume se). Izvesne pojedinosti mogu u njemu biti modifikovane. Neke reči izmenjene, neke eliminisane, neke, opet, dodate. Mogu se stvarati novi spojevi fakata. 

Ali sve dok umetnički surogati odgovaraju opštem duhu dokumenta, on će ostati autentičan. A delo u većoj ili manjoj meri dokumentarno.


[1] Nisam ga izmislio. Stvaran je. Već prva izjava o njemu prepis je podnaslova članka o dr Petiotu, od 15. marta 1944.

No comments: