Wednesday, February 12, 2020

CRNOBERZIJANCI XXIV deo, TAMO GDE LOZE PLAČU


CRNOBERZIJANCI XXIV deo, TAMO GDE LOZE PLAČU

Službeni glasnik 2015, Copyright © Borislav Pekić

“CRNOBERZIJANCI” ILI KAKO SAM

DOZNAO DA JE GRAĐANSKI STALEŽ NAPALA PLESAN , XXIV deo

O modelu upotrebe dokumenta u 24—29 (gde naslovi iz štampe služe Aleksandrovoj porodici kao izgovor za odlaganije “povlačenja sa Balkana”) i u 30—33 (gde je izveštaj iz Novog vremena osnova za opis dočeka zarobljenika i generala Njegovana), već je bilo reči.
Ostaje da se ispita Interna, radikalna upotreba dokumenta, na razgovoru vođenom za ručkom sa Teodorom Njegovanom, ministrom Vlade narodnog spasa. Tonući u prozu, rastapajući se u njoj, dokument gubi svaku formalnu vezu sa poreklom. 
Raskidanjem veze iz njega, nestaje prvostepena dokumentarna vrednost, očuvana u “An die Bevölkerung Belgrads” i podrazumevana u porodičnoj konverzaciji o novom Landru, ali se zadržava prenosna, drugostepena, u meri u kojoj ono što govori fiktivna ličnost Teodora Njegovana, verodostojno sublimira stav kolaboratersikih krugova Beograda godine 1944. 
(Prvostepena bi se ovde očuvala jedino u slučaju da je, umesto Teodora, na ručku bila neka stvarna, istorijska ličnost, recimo lider “Zbora” Dimitrije Ljotić[1], i da sam ono što on za stolom izjavljuje preuzeo, ukoliko se tiče politike i socijalne filosofije, iz njegovih brojniih govora ii predavanja.) 
Ako je sublirnacija ko1aboraterskog stava u Teodorovom fundamentalno korektna, njegova izmišljena ličnost će izražavati istorijsku stvarnost kao da je zaista postojala. U protivnom, ostaće umetniička fikcija, čija se vrednost može meriti isključivo estetičkim metrom.
Da se to ne bi dogodilo, odlučio sam da Teodorove političke ideje kombinujem od ideja njemu po opredeljenju srodnih postojećih ličnosti, koje su anonimno ili pod pravim imenom, tokom marta godine 1944, davale ton Novom vremenu i određivale politiku Nedićeve vlade. 
Nadao sam se da ću na taj način, ne zanemarujući, razume se, ni individualne Teodorove odlike — definisane već u Zlatnom Runu a razvijene u „Crvenim i Belim“ — dobiti u njemu neku vrstu prototipa kolaboratera više srednje klase. 
Da ću s tim likom, u najmanju ruku, biti bolje sreće od drugih pisaca, koji su na tzv. kolaboracionistima, naročiito iz redova građanistva, lomili zube, proizvodeći groteskne lutke političkog granginjola, koje nisu funkcionisalc po unutrašnjoj logici vlastitih života, nego pomoću konaca unapred datog scenarija. 
Ukratko, da ću stvoriti živu, ubedljivu, logičnu, a iznad svega istinitu ličnost, ne dopuštajući ni opštim predrasudama, ni ličnom pogledu na tzv. kolaboraciju 1941—1944, da učestvuju u njenom formiranju.
(U priloženoj verziji odlomka nisam uspeo. Premda su Teodorovi argumenti, bar ukoliko se tiče zarobljeničkog problema i ponašanja generala Njegovana, očigledno jači od prilično neodređenih protivargumenata Aleksandrovog dede u tom pitanju, moje simpatije prema poslednjem potpuno su poremetile prirodnu ravnotežu razgovora za stolom. 
Netrpeljivost izveštača Aleksandra prema ministru dovršila je posao. Gospodin ministar je ispao aroganitna, dosadna budala. Ironija je bila poslednji klin na njegovom mrtvačkom sanduku. Zatvorila ga je u literarnu formu koja je daleko od zamišljene, prave i formirane u Zlatnom Runu. Prvo lice, u kome se hronika piše, onemogućilo je da se ulaskom u njegove intimne motive uspostavi kakav-takav balans. 
Posledica je, kroz celu scenu, izvestan “touch of the grotesque”. U daljim korekturama biće potrebno naći izgubljemu ravnotežu, iniciranu finalnom rečenicom s kojom Teodor napušta kuću. Svestan sam, međutim, da se u tome, opet, ne sme otići suviše daleko. Preterami korak odveo bi odlomak izvan tona i žanra cele hronike, koja je, obojena Aleksandrovom iromijom post festum, samo subjektivan poigled na stvari, neobavezan nijednoj istorijskoj istini. 
Teodor je u „Crnoberzijancima“ u prvom redu ono što u njemu vidi Aleksandar. Protivurečnost moje težnje za objektivnošću i Aleksandrove načelne nemogućnosti da je zadovolji — isuviše je, naime, zaokupljen sopstvenim pogledima —ovde je očigledna. Prvo lice ne može preuzimati zadatke trećeg, svevidećeg i svemogućeg. Gospodin ministar će morati da se strpi do „Crvenih i Belih“. 
Ne obećavam mu, naravno, rehabilitaciju — po objektivnim merilima on je i ne zaslužuje — ali mu garantujem da će kao na civilizovanom sudu dobiti reč da svoje motive objasni onako kako ih sam oseća a ne kako ih drugi tumače. A kad se sve ovo ima u vidu, kad se dođe do zaključka da, zbog naročite forme hroniike, odlomak i nije mogao da bude mnogo drukčiji, čovek dolazi i do uverenja da nije baš ni tako rđav.)



[1] Pristalice Dimitrija Ljotića (1891-1945), pravnika, besednika, političara, pisca i publiciste. Pravni fakultet je završio u Beogradu. Učestvovao je u I sv. ratu i dobio značajna odlikovanja. Posle rata je prvo radio kao advokat, pa u vladi generala Petra Živkovića. Član Narodne radikalne stranke (1922-1929), narodni poslanik 1927, a zatim osnivač ultradesničarskog Jugoslovenskog narodnog pokreta "Zbor" 1934. Ljotić je bio istaknuti saradnik Nemaca pre i tokom II svetskog rata. Po okupaciji zemlje naoružali su ih i uniformisali Nemci (Srpski dobrovoljački korpus) jer su se borili protiv partizana. Ljotić je bio i izvanredni komesar za obnovu grada Smedereva sve vreme rata. Poginuo u saobraćajnoj nesreći, aprila 1945 u Sloveniji. Maja 1945. izbrisan je iz imenika advokata "kao narodni neprijatelj" sa još 32 advokata. (Prim. prir.)

No comments: