Tuesday, January 14, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 8. april 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

8. april 1955 (nastavak) 

Govorim ti kao Hajking u Pismima koja ga nisu dostigla . Njihova prednost je u laži, koja postaje dobrovoljna i nekorisna. Laž sa kategoričnim licem i dostojanstvom vicedirektora banke. Mala laž čije su nožice od olova, i ruke prane u legendama, i koža boje sveže žuči. U stvari ja bih samo hteo da ona bude to. Zar misliš da sam jogin, a ti postelja sa klincima. Na sreću ti jesi postelja, ali ja nisam jogin. Noću kada bih, kao što je red, morao da mislim na tebe, ja sanjarim o lovu na lavove u Libiji, iako za sada hvatam jedino buve. Ali ne mislim na tebe! Voleo bih da znaš da to ne činim i voleo bih da mi to polazi za rukom!
x
Noćas me je posetio Leonid Njegovan, kao i uvek odeven u sivkastu materiju sa vrlo diskretnim uzdužnim prugama. Izgledao je uzdržan i ozbiljan, iako ne do mere koja skreće pažnju na sebe. Uopšte on je organski mrzeo upadljivost, te je Maksimilijana, valjda zbog toga zvao „artistom“. (To je bio jedan Leonid iz trideset devete, pa je njegova superiornost bila zajemčena onim što sam ja krstio kao „duhovnu imovinsku koherenciju“.)

Reče da stiže iz kancelarije - radio je sa ocem gospodinom Antonijem Njegovanom - da se oseća prilično trom, te da će se zadržati samo toliko da se obavesti o mom zdravlju, za koje je čuo od „onog nemogućeg Gnjide“ da nije najbolje. Imao sam razloga da se malko uvredim na njega, jer me dugo, mošda od zadnje Nove godine nije posetio. Ako im ja dajem bezmalo čitavo vreme, oni mi mogu povratiti barem jedan njegov deo razmenjen u događaje.

(Da li je Russell držao da poslednja suština nije u atomima, energetskom potencijalu, u Platonovim idejama i Hegelovim logičkim pojmovima, niti u hrišćanskom Bogu, nego u događajima?) Pa ipak, upravo mi je advokat Njegovan trebao. On je bio jedini u čitavoj porodici, mislim na mlađe generacije, koji je umeo da bude istovremeno racionalan i pristojan. Ostali su u tom naporu imperativno postajali nitkovi.

Od toga da se čovek jednom oseti magarcem do želje da druge pravi magarcima ima toliko malo, da se iskušenju može opreti samo duh koji zna da su drugi i bez naše pomoći, a mi bez svoje krivice, magarci i da se tom stanju ne može ništa dodati niti oduzeti. Kako rekoh trebao mi je neko koji bona fide - bez pakosne spremnosti da to iskoristi - priznaje da je božanstvo činjenica sporno čim ih se dotaknu dva razuma ili oplode dva osećanja. Same za sebe one su obično kamenje, bez smisla i razloga. Pored razmnožavanja u sparivanju činjenica i osećanju, leži tajna kojoj vredi posvetiti pažnju. Svaki takav akt predstavlja malu mislenu avanturu.

- Ne misliš li da predstavlja? - pitao sam.

 - Nikako ne! Za mene su činjenice, koje tebi izgledaju mrtve kao kamenje i takoreći prazne bez prisustva imaginacije, jer osećanje je samo rafinirani vid mašte koja razara, za mene su, kažem, te tako proste, ništavne, bezrazložne, čak besmislene činjenice najveća avantura koju čovek može da doživi. Preko toga, u oblasti u kojoj čula neposredno nisu angažovana, nego su prinuđena da neutralno posmatraju svet nezavistan od njihovog stvaralačkog dejstva - svaki događaj je obična, ali opasna iluzija.

Vazduh! Vazduh sa njegovom neizvesnom beskonačnošću i iznenadnim olujama. Kroz vazduh se međutim može jedino propadati, nikako prolaziti.

Svoje tiho i neupadljivo izlaganje on je pratio ravnomernim pokretanjem ruke, kao da miluje nekakva grbava leđa.

- Kroz vazduh se može i leteti - usudih se da primetim, iako sam znao da je to više metafora nego dobar argument.


- Zato je potrebno da čovek bude tehnokrata ili životinja, što je uostalom svejedno. Da bi se vratili svojim vrlo uvaženim majmunolikim precima i ocima, nije potrebno da odbacimo civilizaciju, kako predlažu neki koji se rađe služe prošlošću nego što služe budućnosti. Dovoljno je tu istu civilizaciju unaprediti. Postoje dva načina da se čovek uspne na drvo, odakle su ga na silu svukli da piše pesme i osvaja zemlje.

Pretpostavljam da ih naslućujete?

 - Jedan je svakako jasan - rekoh - možemo se uz njega uspuzati.

 - A drugi? Vidim da ga ne znate, iako je on više u duhu ljudskom nego prvi. Dakle možemo se uspuzati uz drvo ili ga oboriti. Ja pretpostavljam ovo prvo.

- Tako bi odgovorio svaki iole punokrvniji Njegovani. Ali uzmimo da ja prezam od prvog načina zbog napora koga iziskuje, a od drugog zbog nepopravljivosti koja ga prati?

 - U tako iznimnim slučajevima, koji su, to ćeš priznati, jako retki - iznimak je uopšte nešto čudno, retko, opasno ako hoćeš - snabdeveni smo na sreću još jednim efikasnim sredstvom da bismo poživotinjili. Ta mi imamo i svoju božansku maštu u rezervi. Ona uslužno i nepogrešivo zamenjuje, čak u izvesnom smislu usavršava, najopakije nagone i umesto da je koristimo kao neposredno saznanje, mi je zloupotrebljavamo kao posredno oružje.

Ja lično, bez dvoumljenja, rađe bih dozvolio da o mojoj sudbini, ako bi ona došla u sumnju, odlučuje bengalski tigar nego jedan Goethe ! Ako se, kako neki kažu, mi od životinja razlikujemo uglavnom „lažju i književnošću“ nemojmo više sanjariti - dakle lagati i žvrljati imbecilne stihove, pa ćemo se brže i bezuslovnije vratiti prirodi nego ako se prestanemo kupati ili se ne ubijamo više.

 - Ali onda više nećemo znati za činjenice, čoveče, jer ih nećemo doznavati kao nešto spoljne, neprijateljsko, što se mora pokoriti pa tek onda razumeti.

 - To što ti plediraš je jako staromodni romantizam Kolumba i moreplovaca iz XV veka. Kad bi ti odista bio pravi romantičar, uvideo bi da ćemo u zamenu za saznavanje činjenica dobiti nešto nesravnjeno finije, neposrednije i možda, ako ne, svakako tačnije.

Mi ćemo činjenice osećati! Ja ne znam većeg poštovaoca činjenica od jaguara ili zebre, ali znam da će lovac prezreti činjenicu zebre čim se između njegove strasti, naime puške, i životinje istavi samilost. Unoseći osećanja u fakta mi od bezukusnih, dakle indiferentnih, spram nas neutralnih pilula pravimo gorke, da bi se odmah zatim iskreno čudili i žalili što nam prijaju.

Kada mi je Marija saopštila da me mrzi, kao prost fakt, zapravo kao njeno integralno stanje koje ona obeležava kao stanje prema meni, ja sam taj fakt ma koliko on bio po sebi neprijatan, jer ja sam voleo Mariju, primio racionalno kao što primam smrtnu osudu mom klijentu koga sam sa puno truda, ali i rizika, nažalost bezuspešno branio - dakle uopžte uzev kao jednu od kategoričkih faktura koju našim udesima nameće sam život, ili još preciznije primio sam ga tako pomirljivo i trezveno kao sam život.

Ali kada mi ga je ona predočila kao svoje osećanje, i kada se sa prilično neuputne pakosti potrudila da mi ga do zadnje pojedinosti objasni, ja sam se razbesneo. Žao mi je što se sve to dogodilo, ali ti ne možeš sebi predstaviti šta znači ređanje, jedno suvo i administrativno nabrajanje razloga za jedno osećanje. Činjenice su u prednosti nad osećanjima što nemaju neposredne razloge. Ali osećanja, bar ovo o kome govorim da ga je imala Marija prema meni, imaju svoje razloge.

Istina oni koje mi navodimo obično nisu oni pravi, jer prave često i ne znamo, ali su razlozi. Tada mi je došlo to. Ja sam pucao na nju ....

- U stvari na osećanje!

- Tačno, ali poteškoća je u tome što se jedno osećanje ne da prosto ubiti revolverskim hitcima. U tome je i njegova opaka žilavost. Činjenica ili bar veći deo činjenica mogu se uništiti, razorivši stvar kojom je predstavljena, ali da bi se uništilo jedno, samo jedno nevino, ništavno, infinitezimalno osećanje, moramo smrviti svet čiji je ono nerazlučivi deo.

- To je zato što su činjenice bez osećanja, da im da smisao, isto što i svetlost bez toplote. Obična fosforescencija sveta umesto njegova vatra.

 - Upravo taj smisao to je ono što je smešno nelogično. Ja osudu svog branjenika, ma kakva ona bila, primam kao neizbežnu, ali kad mi je započnu obrazlagati ja razmižljam do pete stranice obrazloženja, sumnjam do desete, od desete do dvadesete opet razmižljam, a na dvadesetoj sam već stoposto uveren da je nepravedna.

 Svako obrazloženje je eo ipso osuđeno na zabludu, jer zabluda nije ništa nego krivo obrazloženje. Broj zabluda je srazmeran broju tih opravdanja. Još malo, plašim se, mi ćemo početi obrazlagati tako sumnivo još neopravdane stvari kao što je vazduh ili krivudanje potoka.

Izjavih da preteruje u predviđanjima, iako je nesumnjivo da ljudi zloupotrebljavaju logiku

(ovde on reče: da to i nije logika koja se zloupotrebljava, jer da jeste ona se ne bi suprostavljala logičkim činjenicama pomoću skroz nelogičnih objašnjenja), u nedostatku boljeg sredstva za sporazumevanje sa stvarima, ali da se, i ovako hramajući na slabačkim nožicama prirodnih darova i uz poštapanje na iskustvo čovečanstvo, ipak nekako kreće u smeru idealnih vrednosti.

Ma šta, ma ko rekao na liniji skepse, ne mogu se poreći tako očevidni uspesi, gotovo činjenice, kao što su engleski klozeti, parlamentarizam ili streptomicin. On reče da primeri, ukoliko sam hteo njima da dokažem napredak nisu baš najsrećnije izabrani, iako on zna još mnogo gorih i smešnijih, zapravo strašno smešnih u svojoj bezazlenoj veri koja liči na bigoteriju kakve usedelice, i da ti primeri, ako ih sada on upotrebi bolje ilustruju njegovo shvatanje nego što daju za pravo mojem, jer su WC, i to je medicinski utvrđeno, štetni zbog lišavanja digestivnog trakta neophodnog pritiska dijafragme

(uz butine naravno), pa se ovaj prirodni i mehanički pririsak mora nadoknađivati nezdravim ličnim upinjanjem u kome učestvuju čak i vratni mišići (sasvim rasipnički) iako je smešno i pomisliti da se oni nalaze u nekoj fiziološkoj korelaciji sa sfinkterima. Što se tiče parlamentarizma sa njim stvar stoji još gore, jer ako je za WC naučno utvrđeno da su nezdravi, za parlament je istorijskim iskustvom koje se nažalost još uvek produžuje, dokazano da su vrlo loši izumi koji se protive prirodi, dakle činjenicama, ako se iz njih izbace osećanja.

Za streptomicin ne ume ništa da kaže, ali ne sumnja da će doživeti sudbinu preparata za uklanjanje ćelavosti. Uostalom čak i da se on pokaže efikasnim protivu bacila, on Leonid Njegovan, ne vidi šta bi čovečanstvo od toga dobilo. Živote svakako ne, jer dobitak na jednoj strani u ovom slučaju u mortalitetu od bolesti, obilno se nadoknađuje na drugoj strani ratovima i progonima.

I on bi tako isto neopozivo mogao da obara sve one primere koje bih mu ja navodio, da ga sat (evo još jedne činjenice koju bih, kako reče, ja učinio neprijatnom time što bih za nju vezao neko iščekivanje ili nestrpljenje) ne nagoni da se od mene oprosti, koristeći poslednje trenutke da me pozdravi, poželi mi skoro ozdravljenje. Zatim malo poguren (poput Gregory Pecka ) veslajući samo jednim ponešto oborenim i klonulim ramenom, dok je na drugo gotovo naslonio glavu sa duboko usađenim mišjim i sivim očima, on izađe.

No comments: